Dragan došao u Oslo i prenio svoje iskustvo: ‘Kilogram junetine 25, struja 600, stan 1.500 eura!’

Dragan Stefanović (60), rođen je u Nišu, gdje je do 2007. godine, radio u zdravstvenoj industriji i bio uspješan privrednik.

Sa svojih 46 godina odlučio se, kako sam kaže, na sulud potez i sa cijelom porodicom se preselio u Norvešku.

Sa Draganom je otišlo još jedanaest drugih porodica iz Niša koji su danas, kako tvrdi, svi jednako uspješni, a što se zadovoljstva tiče, relativno je ko je koliko zadovoljan.

“Ima onih koji su otišli po novac, to su klasični gastarbajteri, ali moj smisao jeste da čovjek živi i da proživi, ne samo da zaradi. Moj motiv je bio da u Norveškoj, kao i u Srbiji, proživim život ali da imam i dovoljno da trošim“, priča Dragan.

Dragan danas živi u Oslu gdje je odškolovao djecu i vrijedno radio u zdravstvu kao medicinski tehničar zadužen za kućnu njegu. U narednih nekoliko godina planira da vozi kamion po Norveškoj i da za koju godinu stekne zasluženu penziju koju može da troši gdje god želi, ali svoje kosti, kako kaže, ne planira da ostavi u ovoj zemlji. 

“Moj put i moja odluka je da se vratim u svoju zemlju. U Srbiju dolazim nekoliko puta godišnje, ali računam da radim još koju godinu i vratim se za stalno. Nisam planirao da kosti ostavljam gore u onoj hladnoći gdje ne mogu ni da istrunu“, priča Dragan.

“Najgore je sivilo i klimatski uslovi koji krenu da uzimaju svoj danak poslije određenog broja godina. Snijega bude po sedam mjeseci, ali najstrašnije je sivilo. Prošle godine nakon Božića 45 dana nije bilo sunca. Nisam vjerovao kada mi je čovjek koji je izbjegao iz Bosne u periodu rata rekao: “Mi je tu smo od ’92 i vjeruj mi na riječ kada kažem da svaka godina nosi po jedan negativan poen po zdravlje. Norvežani imaju pola centimetra deblju kožu nego mi”, sjeća se Dragan riječi čovjeka na koje se samo nasmijao, ali se i sam kasnije uvjerio da mu norveška klima ne prija i da je „naš genetski kod takav da nismo rođeni za život u toj zemlji“.

Ne živi svako norvešku bajku

Ipak, Dragan je pronašao svoj put, obezbijedio svoju porodicu, ali kada su u pitanju troškovi života, Dragan kaže da se posljednjih godina dosta toga promijenilo.

“Plata je ostala na nivou od prije deset godina, dok su s druge strane, cijene znatno skočile. Srednji stalež uglavnom ima platu između 3.000 i 4.000 eura i za čovjeka koji sa takvim uslovima živi sam, nisam siguran da živi norvešku bajku. Cijene su pakleno skočile zbog Ukrajinske krize. Hrana je poskupila više od 100 posto. Kada se vratim iz Srbije i odem u prodavnicu u kojoj inače kupujem uvijek se iznenadim. Sve je znatno skuplje, a dobar primjer je dizel gorivo koje je 2007. kada sam došao koštalo 9 kruna (1,60 KM), sada je dizel 22,23 krune (3,95 KM). Junetina ne može da se kupi ispod 25 eura za kilogram (oko 50 KM), a o voću i povrću ni da ne govorim.“, priča Dragan

Stan 1.500 eura, struja 600

Kada su u pitanju troškovi kirije, Dragan kaže da mjesečni najam stana od 80 kvadrata, ne može da se nađe ispod 1.500 eura, kao i da je mala razlika između centra i rubnih dijelova Osla, eventualno je 200 eura razlika u cijeni.

“Cijene stanovanja su svakog sekunda sve više, a struja je skočila 10 puta. Moja kćerka je plaćala struju 130-140 eura mjesečno, a sada joj je došao račun od 600 eura za mjesec dana. To su nenormalne cijene. Kod nas je tržište struje otvoreno, svako ko ima pravo da pravi struju, ima pravo i da je prodaje. Preko 30 firmi se bave isporukom električne energije, a prisutne su i brojne marketinške prevare kako bi privukli što veći broj korisnika“, priča Dragan.

“U Norveškoj se reciklira sve od igle do lokomotive. Ne postoji nijedan proizvod koji se ne reciklira, dio ide u industriju, a dio koji potpada pod proizvode zapaljive za sagorijevanje, služi za rad četiri kotlovnica Osla“, objašnjava Dragan.

Naplatne rampe zadaju vozačima muke

Prema njegovim riječima, najveći problem u Oslu su automatske naplatne rampe po gradu kojih je bilo i ranije, ali prije dvije godine su one obnovljene.

“Shvatili su da je to mašinerija za otimanje novca, pogotovo kada ste sa električnim automobila koji u Norveškoj čine 54 posto voznog parka. Da li će to dalje zaživjeti ili će shvatiti da je prevara, vrijeme će pokazati. U domaćinstvu smo u početku imali dva električna automobila, te nismo plaćali veliko osiguranje niti visoke putarine prema gradu, ali sada je jedan prolaz 2,5 eura za dizel, a za električni automobil 1,5 ili 1,7 eura. Najveći problem je što je u Norveškoj situacija takva da u slučaju da se desi neko nevrijeme ostajete tu gdje jeste, zarobljeni u automobilu. Rampe samo padaju i stojite zarobljeni u mjestu. To je jako neprijatno, a ukoliko imate električni automobil nema grijanja“, priča Dragan.

S druge strane, dodaje, država je za vreme korone jako brinula o ekonomiji i davala ogromne subvencije privrednicima kako bi ostali u poslu, od običnih prodavaca do velikih firmi i privrednika. 

“Norvežani vjerovatno zbog te nafte koju su otkrili ’71. godine imaju ogromnu količinu novca u državnoj kasi. Prije par godina procjene su bile takve da u slučaju da sve stane novca ima za narednih 150 godina, a sada je statistika takva da u navedenom slučaju ima novca za narednih 80 godina“, navodi Dragan.

Monod