AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Dragana Miličević, glavna sestra HIV odjela Klinike za infektivne bolesti Klininičkog centra Univerziteta u Sarajevu ispričala je svoju priču o borbi sa COVID-19.

Ovo je njena priča:

– Ja sam glavna sestra HIV Odjela Klinike za infektivne bolesti KCUS-a, ali stjecajem okolnosti pandemije, radim i s COVID pacijentima. Radila sam direktno na anesteziji s najtežim pacijentima dok su bili na infektivnoj klinici. Unazad petnaestak dana prešli su u Respiratorni centar, a mi smo ostali Infektivna klinika i ja sam i dalje u intenzivnoj njezi.

Teško je riječima opisati moj radni dan. Pacijenti s kojima ja radim relativno su pokretni i, mimo teškoće svoje kliničke slike koju pratimo, imaju i svoje druge potrebe. Da ih nahranite, da ih presvučete, da im pomognete da odu do toaleta, da brinete o njihovoj higijeni, da im uključite mobitel, da im raspremite kesu koju im je poslala porodica, pomažete im da se presvuku… To je bukvalno 12 sati kontinuiranog rada. Eto, ostaje onoliko koliko se skinemo i odemo do toaleta, napijemo se vode i nešto pojedemo, a ispada da je to ukradeno vrijeme koliko je posla.

Sestre i vizualno posmatraju stanje pacijenta, znači, ne samo da izmjerite saturaciju već i da vidite kako taj pacijent diše, treba li da zovete doktora, jednostavno, morate stalno da gledate pacijenta. Diše li plućno, diše li stomakom, nećete držati pacijenta koji je bolje na 15 litara kisika nego ćete postepeno smanjivati. Nama je u cilju da što prije pacijenta oporavimo i pošaljemo ga na kućno liječenje. Ambijent kućni puno je manje stresniji za pacijente nego bolnički ambijent.

Dakle, za nas nema pauze, osim one ukradene za fiziološke potrebe koje i mi moramo da obavimo. Radila sam s teškim pacijentima i mimo ovoga, ali ovdje je velika smrtnost u pitanju. Umre jedna osoba, a dok dođe “Pokop” po to tijelo, već su umrle druge dvije osobe. Ne možete to opisati. Neki nam kažu da smo se navikli na to. Nikad se na takvo nešto ne može navići!

U ovom soju sve je više mlađih ljudi. Imala sam slučaj djevojčice s posebnim potrebama a oboljela od COVID-a. Ušla je kod nas i vidjelo se da su male šanse, ali se vi do zadnjeg daha borite da je probate spasiti. Nažalost, nismo uspjeli. Teško je to proživljavati. Držimo se, borimo se svim silama, ali nije lako.

Jako je dug period bez imalo predaha, bez odmara. I onda izađete iz bolnice i vidite ljude kako se ne pridržavaju mjera. Nespojivo mi je to s ambijentom u kojem radim. Ne mogu to dvoje da sastavim, kako neko može nonšalantno da se ponaša, a ovdje ljudi umiru.

A ljuta sam na komentare koji apsolutno nemaju osnova. Ne možete mi reći da se ne borimo, ne možete mi reći da se ne brinemo, ne možete mi reći da ne postoji COVID. Psihofizičko stanje medicinskih radnika je na izmaku snaga. Sve koji ne vjeruju da postoji COVID pozvala bih da vide naš jedan radni dan. Ne trebaju ništa da rade, samo da gledaju, pa ćemo onda da komentarišemo.