Država tragedija: Od tramvaja i požara do poplava – ko snosi odgovornost?

Država tragedija: Od tramvaja i požara do poplava – ko snosi odgovornost?

Tramvaj je ubio jednu osobu, a četiri povrijedio. Bahate vožnje odnijele su brojne živote.

Požar u Tuzli odnio je 17 života, a poplave i klizišta u Jablanici 19 i njihove domove. Djeca su zlostavljana u vrtiću.

Komadi fasade padaju po prolaznicima u centru glavnog grada. Godinama unazad imamo neriješene slučajeve ubistava, saobraćajnih nesreća i smrtnih slučajeva u zdravstvenim ustanovama.

Tragedije u Bosni i Hercegovini nižu se gotovo bez predaha, ali društvena reakcija ostaje zapanjujuće tiha. Različiti uzroci tragedija širom države, bez epiloga istraga, uz korumpiran sistem samo su dio mozaika zapuštenog javnog prostora i neodgovornosti institucija.

Smrt tolikog broja ljudi u funkcionalnom društvu bi trebala pokrenuti ozbiljne istrage uz političku odgovornost i građanski bunt. Umjesto toga, svjedočimo copy-paste statusima na društvenim mrežama i dugotrajnu institucionalnu šutnju.

Ono što zabrinjava nije samo broj nesreća, nego obrazac koji se ponavlja. Neadekvatne reakcije vlasti i sankcionisanje, izostanak sistemskih rješenja i kontinuirano prebacivanje odgovornosti s jednog na drugi nivo vlasti ili među institucijama.

Odgovornost se često razvodni do neprepoznatljivosti u pokušaju da se “sve zaboravi”. Nakon svake tragedije obećavaju se temeljite istrage, pooštravanje kontrola i utvrđivanje odgovornosti, ali epilozi su često nikakvi.

Poruka koja se time šalje građanima jeste da je pravda spora, selektivna ili nedostižna. Međutim, ni odgovornost nije isključivo na vlastima.

Građanska pasivnost postala je gotovo normalizovana. Ogorčenost se izražava na društvenim mrežama, ali rijetko prelazi u organizirani građanski pritisak.

Protesti su sporadični i malobrojni, kratkog daha i bez jasne strategije. Kao da je kolektivno prihvaćena logika da se “ništa ne može promijeniti”.

Takav stav, koliko god bio razumljiv u kontekstu dugogodišnjih razočaranja, zapravo održava postojeće stanje. Društvo koje ne traži odgovornost nadležnih teško je može i dobiti.

U uređenim sistemima, pad fasade u centru grada pokrenuo bi val inspekcija širom zemlje. Saobraćajne nesreće s fatalnim ishodom dovele bi do ozbiljne revizije propisa i kontrole.

Prirodne katastrofe otvorile bi pitanje preventivne infrastrukture, urbanističkog planiranja i upravljanja rizicima. Kod nas se krize tretiraju kao izolirani incidenti, a ne kao simptomi sistemskih slabosti.

Vlast koja ne osjeća pritisak javnosti nema snažan motiv da mijenja prakse. Građani koji ne vjeruju da njihov glas išta znači povlače se na društvene mreže i tamo ostaje njihov građanski aktivizam.

U tom začaranom krugu neefikasne institucije proizvode nepovjerenje, a nepovjerenje slabi građanski angažman, što dodatno osnažuje neefikasnost. Tragedije ne smiju ostati samo statistika niti povod za jednokratnu tugu.

One bi morale biti okidač za društvenu mobilizaciju i političku promjenu.