Džemil Hodžić, autor projekta “Sniper Alley Photo”: Ubijaju nam djecu drugi put, ako ih ne zaustavimo, neće stati!

Na današnji dan prije tačno četiri godine pokrenut je projekat „Sniper Alley Photo“ (Aleja snajpera), autora Džemila Hodžića, s ciljem da nađe fotografiju ubijenog brata i da pokuša da identificira i arhivira fotografije iz ratnog Sarajeva, iz perioda 1992.-1996., da se tako pronađu i ostala djeca sa ratnih fotografija, prenesu iskustva ratnih fotografa te da se prenesu zaboravljene priče i ratne strahote iz vremena najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji.

Ispostavit će se ovih dana da je „Sniper Alley Photo“ puno više od toga, da je postao vrlo značajna platforma za očuvanje istine.

Ovaj projekat je, kako autor ističe, dug prema ubijenim i preživjelim, fotoreporterima i novinarima. Majkama i očevima. Braći i sestrama. Za njega, dug je to prema bratu Amelu Hodžiću, jednom od 1.601 ubijenog djeteta opsade Sarajeva. Džemilov stariji brat Amel ubijen je 3. maja 1995. godine snajperskim hicem sa Špicaste stijene, jednog od brda iznad Sarajeva.

“Sniper Alley Photo” danas posjeduje ogromnu bazu fotografija iz doba opsade i rata u Bosni i Hercegovini.

“Kroz tu bazu imamo veliku mrežu novinara i fotoreportera koji su bili ovdje u tom periodu. Samim tim, imamo činjenice i svjedočanstva koja nam služe za očuvanje istine. Iz želje da pronađem sliku svog ubijenog brata, ostvario sam nešto što je puno veće od moje lične priče. Znao sam to od samog početka i uvijek sam imao na umu da je ovaj projekat zapravo za sve nas, za svu ubijenu djecu i za sve one koji su preživjeli opsadu. Ubijeni Marko je moj ubijeni brat, ubijeni Damir, Adnan, Mirjana je moja sestra, sve ovo je za njih”, kaže Hodžić u razgovoru za Anadolu.

Djeca ubijena tokom opsade Sarajeva na spiskovima u entitetu RS

Ispostavit će se, ovih dana, da je „Sniper Alley Photo“ projekat koji je, osim baza za prikupljanje i arhiviranje fotografija iz ratnog Sarajeva, postao vrlo ozbiljna i značajna platforma za očuvanje istine. Upravo zahvaljujući Džemilu Hodžiću, samo nekoliko dana nakon skandala u Prijedoru, gdje su srpske žrtve ilustrovane fotografijom bošnjačkih izbjeglica iz Žepe, raskrinkan je još jedan pokušaj lažiranja historijskih činjenica, ovog puta u vezi sa opsadom i ubijenom djecom Sarajeva.

Naime, Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) objavila je u aprilu ove godine prilog u kojem se navodi da je “prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zočina u opštinama Srpskog Sarajeva, tokom rata stradalo 106 djece”. „Sniper Alley Photo“ je upravo otkrio da se na toj listi nalaze imena djece koju je ubila Vojska Republike Srpske tokom opsade Sarajeva, a želi ih se prikazati kao žrtve Armije BiH. Riječ je o šestoro djece: Marko Lukić (11 godina), Mirjana Malešević (16 godina), Damir Dodik (17 godina), Igor Malešević (8 godina), Danijel Kovačević (16 godina) i Vitomir Soknić (17 godina).

Hodžić ističe kako ovo razotkrivanje ne želi tretirati kao neki njegov lični uspjeh, to razotkrivanje je, kako kaže, „rezultat svih nas koji se bavimo kulturom sjećanja“.

„Video prilog RTRS-a, koji sam gledao radi fotografija, se pokazao kao neka referenca te propagande i falsifikovanja historijskih činjenica. Meni imena naše ubijene djece žive u glavi i ja sam ih momentalno vidio tri. Jednostavno sam se zgrozio i morao sam to podijeliti. Ja ih mogu prepoznati, kao što prepoznam svog brata“, pojašnajva Hodžić, te dodaje: „Trenutno imamo podatke o šest imena, četvero se nalazi na Spomen-obilježju ubijene djece opkoljenog Sarajeva, a drugo dvoje nisu na spisku. Samo će vrijeme pokazati koliko toga ima. Nedavno sam pisao o slučaju Magdalene Đorem i njenoj porodici. Zanimljivo, niko od vlasti se nije ni počešao.“

Projekat nastao iz ljubavi

Na pitanje novinara kako je sve to lično podnio, prvenstveno zbog činjenice da je i njegov brat ubijen tokom opsade, Hodžić kaže:

„Moram reći da je meni svaki dan ovakav, ja svaki dan pišem o ovome, a ujedno čitam kako Dodik (predsjednik entiteta RS, op. a.) negira genocid, kako onaj diže tri prsta, ona govori da Kordić nije ratni zločinac, meni je svaki dan rat. Ja nisam iznenađen na ono šta su spremni da urade zato što oni to nama svaki dan govore i potvrđuju svojim djelima. Frustrirajuće jeste, ali neću dozvoliti da ovo radim iz inata ili neke srdžbe. Projekat je nastao iz ljubavi i tako će da ostane. Teško jeste, nema podrške onih koji mogu i koji bi trebali da podrže. Nisam od kamena, i ja imam svoje momente koje ne bih dijelio ovako javno radi samih dušmana. Ja svoju tugu i svoj bol samo pred Gospodara iznosim.“

Dodaje kako ima plan da se kompletan projekat podigne na puno viši nivo, ali kako su, nažalost, za to potrebna sredstva.

„U procesu smo registracije projekta kao fondacije iz jednog jednostavnog razloga, a to je da možemo primati donacije. Kada to uspostavimo, onda idemo sa planom objavljivanja knjiga, nadogradnja stranice, kupovina fotografija, produkcija video svjedočanstva i, naravno, nabavka opreme. Jako puno ideja ima koje zahtijevaju vrijeme i finansijsku pomoć.“

Ističe i to kako veoma mali broj ljudi prepoznaje i shvata kolike napore ulaže u ovaj projekat.

„Mislim da ljudi nisu svjesni šta je ovo i šta ustvari radim. Pogotovo oni koji mogu pomoći. Misli se da je to samo postavljanje nekih slika. Ne želim da kukam i previše kritikujem, ali projekat je meni pokazao svu besmisao nekih institucija. Ja sam nebitan, zaista, ali ova djeca zaslužuju više i bolje“, kaže Hodžić, te zaključuje:

“I poslije rata je rat. Ako ih mi ne zaustavimo, oni neće stati. Sa lažima, sa prijetnjama, sa poricanjem genocida. Ovo su ozbiljne stvari i zato se ovome mora pristupiti ozbiljno. Ubijaju nam djecu po drugi put i ubijat će opet. To ne kriju, i sasvim nam jasno, otvoreno i bez uvijanja pokazuju. Ideja ‘velike Srbije’ je još uvijek živa i posljedice te ideje mi proživljavamo svaki dan.”