dzeneta ajanic foto facebook
AUTOR: H.D.
DATUM: lis 1, 2021 @ 17:30
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
FIXGEHALT

Cilj politike zapošljavanja je socijalni mir, a ne kvalitetno obrazovanje, i mi smo pijuni koji računaju bodove.

Profesorica u sarajevskoj Drugoj gimnaziji, Dženeta Ajanić u tekstu za portal Školegijum.ba pisala je o početku nove školske godine, rigoroznim epidemiološkim mjerama ali i o angažmanu u komisiji za prijem novih zaposlenika.

Piše: Dženeta Ajanić za portal Školegijum.ba

Nova školska godina počela je uz rigorozne epidemiološke mjere, ali ipak u školama. Virus se potrudio da napravi dovoljno mjesta za učenike željne znanja i profesore pomalo odviknute od žive nastave.

Nakon dugog izbivanja iz učionica, ne krijem radost ponovnog susreta s gimnazijalkama i gimnazijalcima koji su potpuno nesvjesni iscrpljujućeg angažmana njihove nastavnice u komisiji za prijem novih zaposlenika.

O komisiji, onako hladno, kako joj i dolikuje 

U svakoj školi izabrana je tročlana komisija za prijem novih zaposlenika, sačinjena, logično, od zaposlenih nastavnika i nastavnica. Mandat komisije je dvije godine. Meni je ovo druga godina i treći konkurs (konkursi se raspisuju u avgustu i januaru, prema potrebi škole). U Kantonu Sarajevo je cca 180 predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola. Dakle, otprilike 540 članova komisije.

Rad u komisiji plaća se 200 KM jednokratno, godišnje. Potpuno neadekvatno i nesrazmjerno količini posla i odgovornosti. Jeste da se sindikat izborio da komisije koje na konkursu imaju više od 400 prijava dobiju nešto više novca, ali i dalje je to smiješna kompenzacija za prevelik posao.

Evo prilike za malo elementarne algebre. Iz budžeta se godišnje izdvaja više od 108.000 KM samo za ove komisije. Budžet se krčmi po inerciji, a da si domaćin nije postavio upit o svrsishodnosti ovakvog trošenja.

Nažalost, na konkurse se, većinom, svake godine prijavljuju isti ljudi. Zar nisu njihovi podaci mogli već biti objedinjeni u sistemu? Zašto ne postoji sistem, poput EMIS-a za učenike, koji bi na centralizovanom mjestu imao podatke o nezaposlenim prosvjetnim radnicima, sa svim bodovima traženim u kriterijima pravilnika? Kladim se da bi pravljenje takvog programa koštalo manje od navedenog jednogodišnjeg izdatka za komisije.

Ljudi bi jednostavno ažurirali svoje podatke pred konkurs i odabrali ustanove za prijavu. Škole bi potom prvoplasirane kandidate intervjuisale i posao bi bio uspješno priveden kraju.

Kanton bi uštedio ogroman novac, škole bi poštedjele ljude suvišnog prekovremenog rada, kandidati bi bili jednoobrazno i tačno bodovani, potpuno bi se izbjegao mukotrpan proces žalbi, inspekcija i kazni.

Malo o žalbama

Veoma je važan ovaj posljednji dio vezan za žalbe. Narod smo sklon ganjanju pravice i pisanju tužbi gdje god se za to ukaže prilika. Kao što već rekoh, u komisiji su nastavnici, nismo profesionalni komesari, tako da radimo pod stalnim pritiskom da bi zbog sitnog previda naša škola mogla biti novčano kažnjena. Stoga neprestano trebamo zlata vrijedan savjet naših jurista.

Instrukcije nerijetko tražimo od pravnice zaposlene u našoj školi, pa, kao kod teških bolesti, drugo mišljenje provjerimo sa pravnicom u nekoj drugoj školi. Po pravilu dobijemo dva suprotna tumačenja. Onda se upustimo u igre bez granica, na šta najviše liči pozivanje na telefon inspekcije.

Danima zovemo, dok nam se neko na kraju ne javi sa nejasnim odgovorom, oblika, može i ‘vako i ‘nako. Prošle godine smo se, zbog nejasnoće u pravilniku, pismeno obratili nadležnom ministarstvu.

Odgovor ministarstva, fizički udaljenog nekoliko stotina metara od naše škole, putovao je nekoliko mjeseci. Za to vrijeme konkurs je završen, škola je primila žalbu na postupak komisije, inspekcija je stigla izdati novčanu kaznu, mi se raspametiti i opet nekako devranisali, da bi sve to palo u vodu jer je mišljenje ministarstva na kraju potvrdilo ispravnost našeg postupka.

Po principu šta je starije, koka il’ jaje, ni na ovom tekućem konkursu nismo sigurni ko je u pravu, inspekcija ili nadležno ministarstvo. Sumnjam da je pravo, poput morala, fluidna kategorija, kako ga okarakterisa naša ministrica odmičući se od prozora da je ne bi grom udario iz vedra neba. Jedino što preostaje je – svu krivicu prebaciti na postojeći pravilnik.

O pravilniku, jednako hladno, kako se od nas i očekuje 

U prošloj školskoj godini radili smo po starom pravilniku, a sad je na snagu stupio novi, ljepši. Vjerujem da je namjera bila da se poboljša, i neke stavke i jesu pravednije, npr. ne nagrađuje se više beskonačno sjedenje na birou za zapošljavanje, više se cijene pokušaji rada, makar i na nekoliko časova.

S novinama je značajno otežan rad komisije, toliko da i ako svaki dan rade prije/poslije nastave, ne mogu stići završiti u predviđenom zakonskom roku. Sreća – tu su vikendi i državni praznici. U školama gdje je uprava razumna članovi komisije su oslobođeni par dana nastave, a za njihove časove obezbijeđene zamjene, dok u većini škola to nije slučaj.

No, problem nejasnoće i nepreciznosti i dalje je tu.

Konstrukcijom rečenica i izborom termina neki članovi pravilnika dovode se u koliziju. Komisija bi pažljivim iščitavanjem mogla naslutiti šta je pisac htio reći, ali nekako mislim da naslućivanje ne bi smjelo biti u opisu našeg posla.

Mnogo se od PISA testiranja govorilo o funkcionalnoj nepismenosti naših đaka. Kome nije jasno šta to znači, predlažem da pokuša čitati s razumijevanjem naš pravilnik, remek-djelo funkcionalne nepismenosti. Pitanje za razmišljanje: je li osoba koja razumije funkcionalno nepismen tekst funkcionalno pismena ili nepismena?!

O birokratskim nebulozama, srčano, narodski 

Za bolje razumijevanje postupka, evo nekoliko uslova ili kriterija.

Ako niste stavili svojeručni potpis, džaba vam sve. Ako niste napisali izjavu da vam obavijesti stižu e-mailom, uzalud vam trud svirači. Ako vam je uvjerenje o državljanstvu staro 6 mjeseci i jedan dan, dokumentacija vam je nepotpuna i jedino dobra za potpale.

Preporuke su nebitne, ukoliko vas nije poslo Asim. Nagrade, takođe.

Provjereno loše utiču na ego nagrađivanog. Dvadeset i pet godina poslije rata još uvijek se boduje učešće u ratu. Ma šta boduje, to je važnije od svih drugih kvaliteta. Pa ponosan smo narod, s dugom slobodarskom tradicijom!

Ostatak teksta profesorice Dženete Ajanić možete pročitati OVDJE

LIDER