Edin Džeko: Posljednji simbol jedne generacije

Iza sebe ostavlja rekorde i način odnosa prema državnom grbu Devetnaest godina i četiri mjeseca stalo je između dva izlaska Edina Džeke u dresu Bosne i Hercegovine. Prvi put bio je 21-godišnjak koji je tek zakoračio u reprezentativni fudbal, a posljednji put kapiten koji je znao da poslije te utakmice više neće biti sljedećeg okupljanja za njega. Na Bilinom polju gledali smo posljednje minute jedne velike reprezentativne karijere, a zajedno s njima gasila se i jedna era. Toliko dugo Džeko je bio dio života ove reprezentacije, da je postalo gotovo normalno očekivati da će njegovo ime uvijek biti na spisku.

A onda je došao trenutak oproštaja. Džeko je ispraćen u krugu porodice i saigrača, ljudi koji su bili uz njega kroz različite faze karijere, ali i pred navijačima koji su ga pratili od prvih utakmica do posljednjeg izlaska. Ti navijači nisu mu bili samo publika. Bili su uz njega kada je bilo najteže, slavili njegove golove i nosili ga kada rezultati nisu išli prema planu. A Džeko im je godinama vraćao na jedini način na koji je mogao. Igrama, golovima, borbom i odnosom prema dresu koji je nosio.

Rezultat kao mjerilo

Kada je stigao u reprezentaciju, niko nije mogao znati koliko će njegova priča trajati. Danas iza sebe ostavlja 152 nastupa i 73 gola, rekorde koji će još dugo biti mjerilo za sve koji dođu poslije njega. Ali njegove brojke nisu dovoljne da objasne njegov značaj. Džeko je bio igrač kojem se lopta tražila kada je trebalo riješiti utakmicu, napadač od kojeg se očekivao pogodak i lider čije je prisustvo samo po sebi mijenjalo atmosferu oko reprezentacije.

Prošao je kroz gotovo dvije decenije bosanskohercegovačkog fudbala. Bio je dio generacije koja je otišla na Svjetsko prvenstvo, prolazio kroz velike pobjede i bolne poraze, kvalifikacije koje su donosile euforiju i one koje su završavale razočaranjem. Mijenjali su se selektori, saigrači i generacije, ali Džeko je ostajao. Upravo zato njegov oproštaj nije bio samo kraj reprezentativne karijere jednog napadača. Bio je to kraj kontinuiteta koji je trajao duže od karijera mnogih igrača koji su s njim dijelili svlačionicu.

Ispraćaj sa najbližima s kojim je dijelio sve

Navijači su ga posljednji put ispratili onako kako su ga godinama dočekivali, s njegovim imenom na usnama i emocijama koje se ne mogu riječima opisati. U tom odnosu uvijek je postojala neka posebna razmjena. Oni su bili tu za njega, na stadionima i putovanjima, kroz pobjede i poraze, a on im je odgovarao na terenu. Golovima, trkom, duelima, kapitenskom trakom i onim osjećajem da će dati sve od sebe. Do posljednje minute. Do maksimuma. Zato se oproštaj nije mogao svesti samo na aplauz. Bio je to trenutak u kojem su jedni drugima vratili ono što su godinama davali.

Kada je posljednji put krenuo prema svlačionici, iza njega su ostali porodica, saigrači i tribine koje su ga ispratile u reprezentativnu historiju. Ostali su i golovi, rekordi, velike utakmice i uspomene jedne generacije. Džeko više neće oblačiti dres Zmajeva, ali njegov odnos sa reprezentacijom ne završava posljednjim zviždukom. Završila je reprezentativna karijera, završilo je jedno poglavlje, ali ono što je izgradio tokom 19 godina i četiri mjeseca tek će se s vremenom još jasnije vidjeti.

Dijamant je otišao s terena. Odlazak posljednjeg predstavnika jedne generacije. Iza sebe ostavlja rekorde, nastup i ono osnovno. Način odnosa prema državi, koji treba biti primjer za sve naredne generacije Zmajeva.

Avaz.ba