Emir Sulejmanović, od srebreničkog pakla do Barcelone: Nakon smrti majke, otac mi je sve u životu

Momak koji je rođen i preživio u srebreničkom selu Luke 13. jula 1995. godine, dva dana nakon pada zaštićene UN zone Srebrenice i Žepe u ruke četničkih hordi, naprosto je “osuđen” da uspije u životu.

Riječ je o 19- godišnjem Emiru Sulejmanoviću, sada košarkašu španske Barcelone i budućem „Zmaju“, koji je u naručju rahmetli majke Vahdete i s bratom Semirom, koji je tada imao samo osam godina, 12 dana nakon rođenja, spas pronašao u Kladnju.

Otac Nedžad ostao je u selu i završio u zarobljeništvu, a iz logora u Padinskoj Skeli (Srbija) oslobođen je tek 16. aprila 1996., nakon čega je stigao u finski grad Turku.

– Naravno, ja sam bio suviše mali i o tim danima znam iz priča rahmetli majke i babe, kojem smo se u Finskoj priključili tačno šest mjeseci nakon njegovog dolaska. Majka, Semir i ja smo u Finsku, u programu spajanja porodica, stigli 16. oktobra – ističe Emir, koji se, nakon smrti majke Vahdete 2000. godine, potpuno vezao za oca.

Zbog toga mu je 2011. godine zamalo propao i angažman u Olimpiji iz Ljubljane.

– Sve je bilo dogovoreno da ostanem u Ljubljani, ali babo se morao vratiti u Finsku. Tamo je imao posao, 15 godina života… Ali, ja nisam želio ostati bez njega. Nakon smrti majke, otac je, i meni i bratu Semiru, i otac i majka- ističe Emir, koji dodaje da se ništa u tom pogledu nije promijenilo ni danas.

Otac Nedžad ga s toplim obrokom nakon treninga dočekuje i dan danas.

– Jednostavno, lijepo je kada dođeš kući i imaš s kim popričati na svom jeziku. Mi smo izgradili takav međusobni odnos, naravno i brat, da nije bitno ko je koliko star. Svako od svakog traži savjet, svako može reći svoje mišljenje, a odluke donosimo zajednički – kaže Emir.

Ovaj sjajni mladi košarkaš dosad nije pronašao djevojku. Međutim, nema dileme kakva buduća odabranica njegovog srca mora i biti.

– Mora biti Bosanka. Sve ostalo je nevažno – smije se Emir.

Dodaje da, trenutno, nema ni vremena za ljubavni život. Potpuno je posvećen košarci i cilju da uspije u Barceloni.

– Kada dobijete priliku da trenirate s ovako velikim igračima i u ovako velikom klubu, morate dati sve od sebe da je iskoristite. Ja to činim svaki dan, dajem maksimum, jer nisam se došao zezati. Volim raditi i trenirati – ističe Emir, koji ima još dvije godine ugovora, u kojima će pokušati trenera Čavi Paskvala, koji ga voli i cijeni njegov odnos prema radu, uvjeriti da je dovoljno dobar da zaigra u Barceloni.

Zasad će to biti i dalje samo u B-timu katalonskog kluba, koji je moguće sastaviti samo i od igrača iz zemalja bivših republika Jugoslavije.

– Srbijanac Stefan Peno je plejmejker, Crnogorac Milovan Drašković je centar i nas trojica Bosanaca – Nedim Đedović, bek-šuter, Adi Omeragić, krilo i ja krilni centar. Možda i zaigramo u ovom sastavu – smije se Emir, koji ima dobro društvo u Kataloniji.

Nedžad nije imao dilema

Kada je vidio da je njegov, tada 16-godišnji sin, odlučan da će Finsku napustiti samo zajedno s njim, Nedžad ističe da nije imao dilema.

– Napustio sam posao, stan, pobacao sav namještaj koji sam imao i vratio se u Ljubljanu. Želio sam mu biti pri ruci, kada već ima želju i priliku, jer je ja nisam imao. A bio sam dobar nogometaš – kaže Nedžad, koji je u 53. godini sve podredio uspjehu mlađeg sina.

Stariji sin Semir je geodet i ostao je živjeti u Finskoj.

Čeka odluku FIBA-e

Finci su ovog ljeta, čini se posljednji put, pozivom u A-reprezentaciju za nastup na Svjetskom prvenstvu u Španiji, pokušali privoljeti Emira da nastavi igrati za njih.

– Prije tri godine donio sam odluku da ću igrati samo za BiH i neću je mijenjati. Finsku mogu samo posjetiti da obiđem brata i prijatelje, ali BiH je moj izbor. Čekat ću strpljivo tu odluku FIBA-e, koja mi, nakon što napunim 21. godinu, mora izdati dozvolu – kaže Emir, koji je nastupao za U-16 tim Finske.

Bosna ga nije prepoznala

Emir je 2008. godine nekoliko dana u Sarajevu trenirao s Bosnom, učestvovao na kampu u Zaostrogu, ali nisu prepoznali njegov potencijal.

– Ko zna šta bi bilo da su me prepoznali. Možda je ovako ispalo bolje za mene – smije se Emir, koji je, na oca, bio odličan nogometaš. Za košarku se opredijelio kada je imao 11 godina i postao finski reprezentativac.

AVAZ

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE