Emir trideset godina traga za roditeljima: Volio bih jednu kost da imam

“Ne vraćaj se, ovamo ubijaju”, posljednje su riječi koje je Emiru Haskiću 2. maja 1992. telefonom iz Višegrada uputio njegov otac, za kojim, kao i za majkom, traga već trideset godina, piše Detektor.

Emir Haskić, zajedno s roditeljima, 14. aprila 1992. godine zbog ratnih dešavanja napušta naselje Nova Mahala u Višegradu. Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) on priča kako su takvu odluku donijeli nakon što su kolege srpske nacionalnosti, s kojima je, kao tadašnji dvadesetšestogodišnjak, radio u Tvornici metalnih proizvoda, napustili radna mjesta.

Zajedno s ocem Avdom i majkom Esmom dolazi u Goražde, čiji građani nisu bili svjesni opasnosti. U tom gradu posljednji put je vidio roditelje, koji su se odlučili vratiti u Višegrad nekoliko dana kasnije.

“Prvi autobus, u mene babo sjeo. Babo i mama. I ja ulazim, rekoh: ‘Bolan babo, gdje ćeš?’ Kaže: ‘Ja nisam nikom ništa uradio.’ (…) Majki se k’o ne ide, ali znaš kako je, žena ide uz čovjeka. I odoše. To je 18. april”, govori Emir.

On iz Goražda odlazi u pravcu Sarajeva, ali, kako objašnjava, s roditeljima je stupio u kontakt telefonom sve do prekida veza. U tim razgovorima otac mu je govorio o stanju u Višegradu, kako im vojska daje hranu, ali i da su njega tražili da se vrati na posao.

“I zadnji razgovor, znači 2. maja se čuli, počeo mi plakati na telefon. ‘Šta je?’ Kaže: ‘Ne vraćaj se, ‘vamo ubijaju.’ I od tad ništa”, priča Emir, koji je tada došao u Sarajevo, na koje kreće napad srpske vojske.

Nakon toga se o stanju u Višegradu raspitivao kod svakog kod koga je mogao, ali prve informacije je dobio tek u novembru 1992. godine, kada mu je bivša komšinica ispričala kako je njegova majka odvedena s još nekoliko žena, i da su ubijene.

“Imam sličnu priču koju mi je pričala rodica, koja se krila tad i vidjela kad je Milan Lukić, onaj što je osuđen na doživotnu, došao i da je te žene, među kojima je bila i moja majka, odveo. E sad, ima jedna verzija da su ubijene na Rzavskom mostu, a ima i jedna da ih je odveo negdje na Drinu i da ih je na Drini pobio. Uglavnom su pobijene, i ja nikad nisam našao, znači, ni kost, ni ništa”, opisuje Emir, dodajući da su posmrtni ostaci nekih žena, koje su, kako je saznao, bile s njegovom majkom, pronađeni u jezeru Perućac.

“Znači, sto posto je tačno da su ubijene, sad da li na Rzavskom mostu, da li na Drini. A i ako su na Rzavskom, Rzava se ulijeva u Drinu, znači to opet završava na istom mjestu”, dodaje.

Jedna od rijetkih fotografija roditelja koju je Emir uspio dobiti tek nakon rata. Foto: Porodični album

Haški tribunal je 2012. godine Lukića osudio na doživotnu kaznu zatvora nakon što je, kao komandant paravojne jedinice “Beli orlovi”, proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene u Višegradu, koji su uključivali masakre na Bikavcu i u Pionirskoj ulici.

Tužilaštvo BiH je u decembru 2019. godine podiglo optužnicu protiv Lukića koja ga tereti za zločine nad putnicima otetim u februaru 1993. na stanici Štrpci, u općini Rudo. Tada je saopćeno da su nakon ispitivanja Lukića, u svojstvu osumnjičenog koji se nalazi na izdržavanju kazne izrečene u Sudu u Haagu, ispunjeni posljednji procesni uvjeti za podizanje optužnice. Sud BiH je optužnicu potvrdio početkom januara 2020. godine.

Emir je kasnije saznavao i različite informacije o ocu. Od ljudi koji su u ljeto 1992. godine bili u Višegradu saznao je da je njegovog oca i još neke pojedince izvjesni “Mirko Lakić vodio da ukopavaju ubijene”, te da mu je otac najvjerovatnije ubijen kada je srušena jedna od džamija u ovom gradu.

“I onda su je [džamiju] kao minirali i pričaju da su bili babo mi, komšija i rođak zajedno tu. I to kako se srušilo, da su i oni tu ubijeni i da su tako i taj otpad, i sve, i njih, odvezli i istresli na Mezalinu. Čovjek mi je govorio da je sad tu napravljena kafana”, govori.

Kako je naveo, njegova bivša komšinica, koja mu je nakon jedne posjete, prije desetak godina, donijela album s porodičnim fotografijama, ujedno jedinom materijalnom uspomenom na roditelje, rekla mu je da ih je dobila od supruge Lakića.

“To je jedino što imam, slike i uspomene”, kaže Emir, koji je, vođen nadom da će ih pronaći, 2010. godine učestvovao u pretraživanju jezera Perućac.

Emir Haskić tokom pretraživanja jezera Perućac, 2010. godine. Foto: Velija Hasanbegović

“Prvi sam ja, prvi dan, našao kost. Da vidiš tog osjećaja, ti nikako ne znaš bi li ti bilo drago ili bi plakao. E takav ti je osjećaj. Eto drago ti je što si našao, pa nečije je. Ti se nadaš da je tvoje, ali čije god si našao, drago ti da će ta duša naći smiraj, neko će ukopati nekog svog i zna da je tu”, prisjeća se Emir te potrage.

Te godine je uspio telefonom razgovarati i s jednim bivšim radnim kolegom, koji mu je kazao kako zna detalje o tome šta se desilo s njegovim ocem i da će mu ih reći kada dođe u Višegrad. Tokom prve naredne posjete Višegradu pokušao je pronaći tog kolegu i dobiti informacije, ali mu to do danas nije pošlo za rukom.

“A moj babo je – to su mi pričale komšije koji su bili još tamo dok su bili živi – samo vjerovao da ću ja doći da ih spasim. On je samo vjerovao, kaže: ‘Doći će moj Emir, on će nas spasiti’”, govori.

Danas, priča nam Emir, jedino čemu se nada jeste da će nekome, ko zna istinu o sudbini njegovih roditelja, proraditi savjest i da će konačno saznati gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci. Iako mu nade blijede, svakodnevno se raspituje i traga za svojim roditeljima.

“Imam osjećaj da ima iko da zna nešto, dosad bi mi nekad neko nešto rekao. Volio bih, znači, jednu kost da imam, samo da imam gdje Fatihu proučiti. (…) Nekad sam se nešto nadao, ali daj Bože danas da neko ima neku informaciju”, zaključuje Emir, koji danas u rodni grad ide samo kad mora, jer to više nije mjesto koje je volio i u kom su mu roditelji.

“Živjeli smo prosječno, kao i većina ljudi. Babo, majka, ja. Sestra se udala prije, burazer se oženio (…) Lijepo se živjelo. Mladost k’o mladost, lijepo ti. Sad kad pričaš, sve ti idealizuješ, sve ti je super, ali to jeste tako”, završava Haskić.

Enes Hodžić/BIRN BiH