Emotivno obraćanje Azira Osmanovića u UN-u popraćeno suzama i aplauzom: Brat mi je ubijen u genocidu, pronašli smo mu samo lobanju

Azir Osmanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica, preživio je genocid u Srebrenici. Imao je samo 13 godina kada je njegovo djetinjstvo prekinuto i morao je odrasti preko noći. Danas se obratio u UN-u, a njegovo braćanje je izazvalo duboke emocije. Ambasador BiH pri UN Zlatko Lagumdžija je zaplakao, a drugi su dugo aplaudirali.

U svom obraćanju Azmir Osmanović je naveo kako je posvetio život prikupljanju materijalnih i drugih dokaza o nestanku svoje zajednice, bosanskih muslimana u i oko Srebrenice. Uprkos svemu što je doživio, vratio se u Srebrenicu i tamo živi sa suprugom i troj dece.

“Obraćam vam se kao preživjeli i svjedok genocida i kao čuvar kulture sjećanja na genocid u i oko Srebrenice. Kao preživjeli dodajem svoj glas i apelujem da 11. juli proglasite međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici”, rekao je Osmanović.

Potom se prisjetio početka napada na Srebrenicu.

“25. marta 1993. kada sam imao 11 godina moja porodica i ja smo bili prisiljeni da pobjegnemo iz našeg sela zbog etničkog čišćenja koje je vršila JNA i VRS. U to vrijeme mislio sam da ćemo svi biti ubijeni i da nas niko ne može spasiti. Svjedočio sam tome oko sebe. U ranom aprilu 1993. moj 15-godišnji rođak Fikret i 17-godišnja rodica Edina su ubijeni. Bili su samo djeca. Napadi na Srebrenicu su jačali i strah od smrti među nama je bio jak. Tada sam kao dijete saznao prvi put za UN. Mi djeca i žene i smo aplaudirali i plakali od sreće kada smo čuli obećanje generala Morillona da će Srebrenica biti sigurna zona. Dvije godine nakon toga bosanska VRS je ponovo počela napade na enklavu Srebrenica 6. jula 1995. u 3:15 sati ujutro. Moji roditelji, brat, sestra i ja smo živjeli u sobi od 16 metara kvadratnih kao izbjeglice u južnom dijelu enklave, i opet smo bili primorani da bježimo. Ovo je bio početak najdužeg poglavlja mog života koje je još traje i koje me danas dovelo ovdje da se sastanem s vama”, naveo je.

Prisjetio se da je kada je Srebrenica “pala” u ruke vojske Ratka Mladića, s majkom i sestrom otišao u bazu u UN-a, a njegov otac i stariji brat koji je tada imao 16 godina otišli su kroz šumu kako bi došli do slobodne teritorije.

“Mi smo se nadali da ćemo biti sigurni u bazi. Genocid u Srebrenici je počeo je 11. jula 1995 prema presudama Međunarodnog suad i trajao je jednu sedmicu, ali za mene je počeo nekoliko dana ranije kada je počela vojna operacije i primorala me da bježim iz dana u dan. Genocid je trajao mnogo duže od jedne sedmice za mnoge u Srebrenici. Ne znam zašto sam ja preživio. Mogao sam lako biti među 2.000 drugih mušakaraca i dječaka koji su osuđeni na smrt od strane vojske Ratka Mladića van UN baze. Čuo sam vriske, gledao sam kako ih odvode, i mislio kako sam sljedeći. Moj rođak Ahmo koji je bio stariji dvije godine odveden je s mojim djedom Abdulahom. Ubijen je u genocidu zajedno s četvoricom braće, ubijen je i njegov otac Ćamil i rođak Bajro koji je bio s poteškoćama u razvoju. Svi muški članovi porodice njegove su ubijeni kao i mnoge porodice. U mjesecima nakon genocida tijela ubijenih su raskomadana i zakopana na raznim lokacijama. To je naslijeđe armije Ratka Mladića. Brat Azmir mi je sahranjen prije 3,5 godine u Potočarima, ali smo ukopali samo lobanju jer smo to jedino pronašli. Kao da jedna tragedija nije bila dovoljna moj mlađi brat je izvršio samoubistvo 3,5 godine nakon genocida na 11. juli kao rezultat traume koju je doživio. Otac Aziz se krio dva mjeseca nakon pada Srebrenice i prešao na slobodnu teritoriju u septembru. Deset godina prije njegove smrti dijagnosticiran mu je PTSP”, rekao je Azmir.

Istakao je kako do danas žive sa traumama, ali i da će živjeti s tim do kraja života.

“Danas skoro, tri decenije nakon, stojim pred vama u UN-u i tražim priznanje za sve što smo preživjeli i propatili. Naša borba je daleko od završene. Na dnevnoj bazi smo predmet negiranja genocida i revizionizma historije. UN treba stati jednom zauvijek u kraj tome i da niko nikada na svijetu ne dijeli našu sudbinu. Dijelimo nadu da možemo zaštititi buduće generacije od ovih iskustava i stvoriti svijet u kojem mogu živjeti bez straha i genocida. Apelujem da usvojite ovu rezoluciju. Hiljade izgubljenih života u genocidu u Srebrenici ne mogu biti vraćeni, a oni koji su preživjeli ne mogu biti izliječeni, ali imate mogućnost da odate počast hiljadama koji su nepravedno ubijeni i onima koji su iznevjereni od svih i svega u šta su vjerovali”, poručio je Azmir.