Portal 072info

Ena Fišek, studentica Univerziteta u Oklahomi: Ništa nije teško kad neko vrednuje tvoj trud

Bosna i Hercegovina je zemlja kojoj ne nedostaje ni talenta ni znanja među mladima. Imamo mi sportske šampione poput košarkaša Džanana Muse, Njegoša Sikiraša, Sanija Čampare, Lazara Mutića i njihovih kolega, imamo najbržeg čovjeka na svijetu na 800 metara i uspješnog studenta Mašinskog fakulteta u Zenici Amela Tuku, bacača kugle Mesuda Pezera koji trenira u Švedskoj, ali isto tako i one koji intelektualno znanje prezentuju diljem planete poput 28-godišnje Aide Hadžialić, najmlađe ministrice u vladi Švedske, 20-godišnje Nejre Solo koja sa visokim prosjekom ocjena od 3,75 studira drugu godinu mikrobiologije na Univerzitetu Ajdaho (University of Idaho), a istovremeno igra košarku u koledž-ekipi Idaho Vandals, člana divizije 1 NCAA lige (National Collegiate Athletic Association) – konferencija Big Sky ili 22-godišnje Zeničanke Ene Fišek koja je sa prosjekom ocjena 4.0 (u SAD-u se boduje od 0 do 4) završila treću godinu studija Odnosa sa javnošću i pododsjeka arapskog jezika u Americi, na Univerzitetu u Oklahomi (University of Oklahoma).

Ovo je priča o Eni, koja je dobila pohvalu predsjednika Univerziteta za proljetni semestar za izuzetan akademski rezultat i koja na najbolji mogući način predstavlja svoju zemlju u svijetu.

Stipendija

Ena Fišek je završila treću godinu studija, sa maksimalnim ocjenama 4.0 po ABN sistemu u Americi, što bi po našem sistemu bila čista desetka. Program školovanja proširila je dodatnim predmetima koji joj omogućuju i studij žurnalistike i prava, u čemu također ima prosjek 4.0.

– Ambicije su zaslužne za moj uspjeh. U osnovnoj školi imala sam prosjek 5,0, a isto tako i u osnovnoj muzičkoj školi. Bavila sam se i raznim sportovima, bila u raznim sekcijama, imala vannastavne aktivnosti. Uvijek sam imala ispunjen dan i davalo mi je to dodatni poticaj, tako da sam nastavila u dvije srednje škole – Gimnaziji KŠC-a “Sv. Pavao” i Srednjoj muzičkoj školi. Bila sam odlična u obje škole, u gimnaziji imala čak 5,0 prosjek. Onda sam treću i četvrtu godinu završila na United World College (UWC) – Koledž Ujedinjenog svijeta u Mostaru. Naravno, prošla sam selekcijski proces, jer da bi učenici bili primljeni tamo, moraju imati zavidan akademski uspjeh i poznavanje engleskog jezika, objašnjava nam Ena.

Iz njene generacije od više od 200 aplikanata iz BiH, primljena je među njih 12. Ostvarila je stipendiju od 50.000 maraka za život u internatu, za školovanje, knjige i ostale potrepštine. Program sadrži dvije završne godine srednje škole, gdje se bira šest predmeta, tri na srednjem i tri na visokom nivou. Radi se po programu međunarodne mature (IB), koji je uz američki AP (Advanced program) najpriznatiji u svijetu, što dozvoljava učenicima da apliciraju na fakultet bilo gdje u svijetu. Igrom slučaja, kako veli, aplicirala je na Westminster College u Missouriju i na University of Oklahoma. Primljena je na oba, ali se odlučila na kraju za Oklahomu.

– Željela sam upisati medicinu u Sarajevu i biti jedna od onih koji na neki način ne bi pobjegli od problema, ali situacija, posebno na političkoj sceni u našoj zemlji, udarala je na moje moralne vrijednosti i nisam bila spremna da se suočim s tim. Aplicirala sam prilično kasno te godine na dva univerziteta i u nekih sedam dana dobila potvrdne odgovore i punu stipendiju na oba. Odlučila sam se za Oklahomu, sa oko 25.000 studenata, koja je jedan od relativno rijetkih univerziteta u Americi koji je smješten u gradu. Tamo je većina univerziteta u predgrađima, gdje su na neki način zatvoreni kampusi. Imam tamo sve uslove za ispunjeniji život. Ljudi su izuzetno ljubazni na univerzitetu. Svačiji trud se vrednuje jednako, bez obzira na rasu, vjeru, nacionalnu pripadnost, bilo šta drugo, kazuje nam Ena.

Na pitanje zašto se opredijelila za odnose s javnošću, odgovorila je kako je marketing bio njen prvi izbor. Saznavši da “studiranje medicine i prava zahtijeva neke druge milionske iznose i mnogo rizika, za koje nisam bila spremna, s obzirom na zemlju iz koje dolazim, finansijsko stanje, kao i sve ostalo, odlučila sam se okušati u polju komunikacija i biznisa”.

– Upisala sam marketing, ali ubrzo sam pomislila da je bolje da koristim svoje sposobnosti, talenat pisanja, govora, kreativnost, društvenost i prebacila sam se na odnose sa javnošću. Ova profesija pruža i velike mogućnosti, fleksibilnost, rad u bilo kojoj branši, bilo kojoj firmi, bilo privatnoj, bilo državnoj, bilo da je to rad za vladu ili nevladine organizacije. Arapski jezik je došao slučajno. Na prijedlog mladića iz arapskih zemalja, koji je sa nama pohađao UWC u Mostaru, sa prijateljicom sam se, možda i iz neke znatiželje, opredijelila za taj studij, ističe Ena.

Odlično se snašla, ima i tu najveće ocjene. A želja joj je da nekad koristi ovaj jezik u arapskim zemljama, prvenstveno u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u Dubaiju kojeg ima želju posjetiti.

– Treba razdvojiti privatni život od akademskog. Jer, na fakultetu te neće niko pitati da li si danas jeo, da li si pod stresom, jer možda imaš pet-šest ispita ove sedmice i ne znaš gdje glavom udaraš. Znam zbog čega sam tamo. Bitno je imati cilj, bitno je ne lutati. Ja se trudim da budem najbolja u onom što radim. Došla sam s ciljem da jednoga dana ostvarim svoje ambicije, da se osiguram akademski, da se osiguram u ljubavi prema svojoj profesiji i da se normalno i ekonomski osiguram, tako što ću pomoći sebe, potpomoći svoje roditelje koji su odvajali od sebe da pruže meni. Shvatila sam da se čovjek mora truditi, da ništa nije teško kad znaš da neko vrednuje tvoj trud. U Americi sam vidjela da ljudi prepoznaju svačiji trud i to je veliki poticaj. Svako može da iskoristi ponuđeno. Sve je po zaslugama. Što se tiče privatnog života, prilagodba nije nikome lagana. To sve zavisi od karaktera i tipa osobe, kazuje Ena.

Među 25.000 studenata u kampusu Univerziteta Oklahoma je 15 Bosanaca i Hercegovaca. Na svom odsjeku Ena je sama.

– Ima nas 15, ali kao da nas je 15.000 tamo. Družimo se, držimo svi zajedno, podržavamo jedni druge, slavimo bajrame, božiće, nove godine… Od ramena za plakanje do proslave. Uvijek smo tu jedni za druge. Znamo čak i pitu nekad napraviti, s vremena na vrijeme, kada neko to poželi. Mada je problem sa brašnom, jer nema nigdje kupiti tamo onog brašna TIP 500. Shvatamo da smo manjina i trudimo se da se pokažemo u što boljem svjetlu, naglašava Zeničanka.

Bilo je nekoliko studenata i iz Srbije na Univerzitetu, a ostala su još dvojica mladića. Jedan radi magisterij, a drugi je na doktoratu. Ima i studenata iz Makedonije, ali i djevojka iz Namibije koja je završila koledž Ujedinjenog svijeta u Mostaru. Jezici Eni idu od ruke. Govori perfektno engleski, a arapski i španski dovoljno dobro da se može sporazumijevati sa ljudima. Nije lako, ali, kako veli, sve se može kada se čovjek potrudi.

Njeno školovanje za tri godine u Americi, koje je stipendirano, koštalo je više od 100.000 dolara. Način školovanja u SAD-u je itekako skup za obične ljude.

Dinamičan život

– Ono što mi se u Americi s jedne strane ne sviđa, a sa druge sviđa je to da su edukacija i zdravstvo, odnosno sve te neke najosnovnije stvari za život, skupe, nepristupačne običnom čovjeku, običnom Amerikancu koji i kad čuje za moju vrstu stipendije, za nešto što je veliko, blago rečeno pada u nesvijest. Oni bi se najradije vratili u srednju školu, pa da pokušaju ići ovim putem, naglašava Ena.

Upravo zbog toga što treba puno para izdvojiti za studiranje, Amerikanci se više trude, više cijene ono što su drugi postigli. Ne razmišlja se samo o novcu. Mnogi od tih studenata moraju da rade po osam sati dnevno, neki i po dva različita posla, paralelno studirajući. Taj dinamičan život ne dozvoljava prostor za raskalašenost, igru, bezbrižnost. To je, veli, na neki način, čeličenje karaktera.

Poruka mladima u BiH

“Svako treba da bude ambiciozan, da se trudi da ostvari svoje želje. Kod nas vlada pasivnost kompletnog društva, neka latentnost omladine, nezainteresovanost… Ono što je možda i bitnije od truda je da mladi dijele između sebe informacije koje imaju, da dijele korisne stvari, govore jedni drugima za prilike koje se otvaraju, a ne da jedni drugima podmeću klipove pod noge i da jedni za drugima kaskaju u nedogled. Širenje korisnih informacija je ono što me čeka u mom poslu. Trud i rad su baza svega i potreba da mladi stimulišu jedni druge”, poruka je Ene Fišek mladima u Bosni i Hercegovini.

oslobodjenje.ba

Podijelite članak