Federalna Vlada slavi dok penzioneri čekaju mrvice milosti

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine javnosti je predstavila niz ekonomskih pokazatelja koji, na prvi pogled, nude optimističnu sliku napretka.

Podaci o povećanju minimalne plate sa 596 KM na 1.000 KM, rastu najniže penzije sa 538 KM na 600 KM i prosječne plate sa 1.277 KM na 1.590 KM, te smanjenju ukupnog duga FBiH u odnosu na BDP sa 22,05 na 18,8 posto, trebali bi poslužiti kao dokaz uspješnog upravljanja.

Međutim, iza ovih nominalnih brojeva krije se šira ekonomska realnost koju zvanične prezentacije često zanemaruju.

Ekonomski stručnjaci s pravom upozoravaju da je svako ovakvo poređenje, izolovano od ključnih faktora, u najmanju ruku zavaravajuće.

Federacija BiH, kao i većina evropskih država, prešla je put izuzetno visoke inflacije koja je dramatično oborila kupovnu moć građana.

Kada se nominalni rast plata i penzija stavi u kontekst poskupljenja hrane, energenata i stanovanja, postavlja se legitimno pitanje: Koliko su ti pokazatelji rezultat stvarnog ekonomskog poboljšanja, a koliko su samo nužno inflatorno prilagođavanje?

Analitičar Igor Gavran precizno je detektovao suštinski problem ove vladine retorike.

Iako podaci mogu biti nominalno tačni, oni su visoko selektivni i, kako ističe, “nisu impresivni kako se želi prikazati”.

Ključna greška leži u potpunom izostavljanju analize potrošačke korpe i troškova života.

U tom svjetlu, nominalni rast minimalne penzije na 600 KM postaje “sramotan, a ne pohvalan”, s obzirom na to da su životni troškovi za penzionere rasli neuporedivo brže.

Još jedan kritički element odnosi se na praksu “jednokratnih pomoći” određenim kategorijama, poput penzionera ili porodilja.

Iako se ovakva asistencija predstavlja kao pozitivan potez, Gavran oštro postavlja pitanje: Zašto je ikome pozitivno da građani trebaju sadaku milostinju umjesto da imaju adekvatne i stabilne prihode?

Ovaj model upravljanja ne rješava sistemske probleme.

Umjesto da omogući dostojanstven život i finansijsku sigurnost, on pretvara ključne kategorije stanovništva, od penzionera i boraca do porodilja, pa čak i privrednika kojima se isplaćuju milioni da bi “preživjeli” zakonske mjere, u socijalne slučajeve zavisne od budžeta.

Prikazivanje rađanja djece kao luksuza koji zahtijeva jednokratne doplatke, umjesto kao ekonomski podržane normalnosti, ukazuje na temeljni neuspjeh u kreiranju održive socijalne i ekonomske politike.

Da bi se rad bilo koje vlade zaista ocijenio, neophodno je sagledati faktore koji su u potpunosti izostavljeni iz vladinih izvještaja.

Prava mjera uspjeha leži u: -Stopi iseljavanja: Koliko se građana Federacije BiH iselilo u ovom periodu?

Sve dok je trend masovnog odlaska dominantan, nominalna povećanja plata ostaju bez značaja.

-Javna preduzeća i usluge: Kakvo je stvarno stanje poslovanja Elektroprivrede BiH?

Koliko su povećane cijene električne energije i drugih javnih usluga, direktno utječući na standard građana?

-Infrastruktura i reforme: Koliko je kilometara autoputeva zaista izgrađeno?

Zašto se spektakularno najavljivana sveobuhvatna fiskalna reforma pretvorila u “beskonačnu sapunicu i haos” bez jasne implementacione strategije?

Sve dok BiH povećava zaostatak u gotovo svim segmentima u odnosu na razvijenije države, a broj onih koji traže bolju budućnost izvan granica raste, zvanične pohvale o rastu nominalnih iznosa ostaju samo prazno slovo na papiru.