Fenomen Fikret Hadžić Hadžija: Zašto romantiziramo ljude koji su počinili najteža krivična djela

Nadrealno je posmatrati kako je ovih dana Fikret Hadžić zvani Hadžija transformisan iz osobe koja je odslužila 24-godišnju zatvorsku kaznu za trostruko ubistvo u celebrity ličnost.

Hadžić je nakon izlaska iz zatvora u kojem je bio od 2002. godine dočekan blicevima fotoaparata, lajkovima na društvenim mrežama, novinarima i intervjuima.

Ovakva pojava nije nimalo bezazlena već predstavlja opasan narativ. Naše društvo u tom narativu nasilje posmatra kao legitimno sredstvo rješavanja problema, a one koji mu pribjegnu vidi kao heroje.

Zbog ovakve klime, ne treba da nas čudi što naslovnice svakodnevno pune vijesti o najtežim krivičnim djelima. Femicid, koji je postao naša bolna svakodnevnica, direktna je nuspojava društva koje toleriše i slavi nasilje.

Ako kao kolektiv aplaudiramo trostrukom ubici, kakvu poruku šaljemo nasilniku koji u ovom trenutku maltretira ženu ili komšiju?

Druga šansa svakome, ali ona nije crveni tepih

Svaki pravni sistem počiva na principu da kazna ima svoj kraj. Fikret Hadžić je svoju zakonsku kaznu odslužio, i kao svaki drugi bivši osuđenik, on ima pravo da pokuša izgraditi novi život u slobodi.

Resocijalizacija je temelj civilizovanog društva i služi tome da se pojedinac, nakon što “otplati dug”, vrati u zajednicu kao koristan član koji više neće činiti zločine. U takvim okolnostima, pružiti nekome drugu šansu je čin ljudskosti i to svakako treba podržati.

Međutim, postoji ogromna razlika između dopuštanja nekom da živi u miru i pretvaranja te osobe u društvenu zvijezdu.

Hadžićeva ubistva su postala njegov adut koji prodaje u emisijama, a to je samo po sebi obesmislilo koncept kazne i pravde.

Ako ne naučimo razlikovati sažaljenje bivšeg osuđenika od njegovog veličanja, nastavit ćemo tonuti kao društvo.

Nije normalno da iko ikoga ubije

Psihologinja Nermina Vehabović Rudež je navela nekoliko razloga za ovakvo ponašanje društva.

“Rekla bih da je više kombinovanih razloga. Recimo, jedna je identifikacija sa osobom. Dakle, neko ko je doživio neku nepravdu, uzima pravdu u svoje ruke i rješava situaciju i to ponekad izgleda kao, nekako daje osjećaj da je taj čovjek naš, kao i mi, mi smo ugroženi kao obični građani i on sad nasuprot sistema, uzima stvar u svoje ruke jer ga sistem nije zaštitio. Imate tu i raznih moralnih racionalizacija. Na primjer, nužan je bio taj razlog, on se mora odbranti i više je cilj u pitanju. Dakle, da zaštiti sebe. Tako se smanji osjećaj krivnje za tu osobu i nekako se pojašnjava da je on to morao da učini, kad ga već nisu zaštitili. Znači onda on se percipira kao nemoćan u odnosu na one koji su moćni, bahati i tako i uzima jedan obični mali čovjek pravdu u svoje ruke”, kazala nam je.

Smatra da svi mi nosimo u sebi unutrašnje frustracije i da zbog toga mi istražimo takve snažne osobe, ličnosti, čak i ako su problematične, da nam budu kao neka vrsta zaštite, kao neko ko ima da stavi grancu na ta ponašanja.

“S jedne strane se normalizuje nasilje, a s druge strane vidjet ćete osuđivanja kad je žena ubijena, što i treba da bude, ali i ovamo su ljudi ubijeni. Dakle, radi se o ljudskim bićima. Nije normalno da iko ikoga ubije”, kazala je.

Hadžić nije jedini slučaj

Nažalost, slučaj Fikreta Hadžića nije nikakav izolovan incident u našem društvu, već samo nastavak trenda kojem svjedočimo godinama.

Pojavom društvenih mreža, a naročito TikToka, granica između kriminala i kriminalaca i slavnih ličnosti potpuno je nestala.

Godinama gledamo kako se zvijezde crne hronike pretvaraju u influensere u kojima omladina vidi uzore. U svojim videima najčešće promovišu prijetnje i luksuz stečen na sumnjiv način. To je, nažalost, gotovo redovno najgledaniji sadržaj.

Fascinacija našeg društva ovakvim likovima pretvara se polako u kolektivno saučesništvo. Danas je to Hadžija, jučer neko drugi, a sutra će biti neko novi.

Ostaje nada da ćemo shvatiti da tako stvaramo klimu za budućnost u kojoj će nasilje biti najvrijednija valuta.

Klix.ba