Foča za Zenicu je obdanište: Mačkama su vadili zube da ih oralno zadovoljavaju

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst autora Ekrema Tinjaka objavljen 2003. godine u magazinu Start. Tekst govori o iskustvima bivših zatvorenika najozloglašenijih zatvora u BiH, onim u Foči i Zenici.

Tekst prenosimo u izvornom obliku i bez intervencija.

Niko ne zna, osim bivšeg pritvorenika KPZ-a Sarajevo s inicijalima A.P., koliko mu je dana trebalo da kašiku naoštri struganjem o radijator.

Ali, na kraju je kašika postala izuzetno opasno i oštro oružje… S njom je šest puta, u grudi, snažnim i bijesnim udarcima, ranio zatvorskog policajca.

Život policajca sarajevskog KPZ-a visio je o koncu, ali su ga na kraju spasili doktori sarajevskog Kliničkog centra. Ovaj slučaj desio se prije godinu dana. Nije teška robija, već robijaši kaže nam 47-godišnji Sarajlija koji je zatvorske dane okusio u KPD-u Zenica, sad već davne 1986. godine.

Teško je pristao da priča o tom dijelu života. Ali, na kraju jeste, uz molbu: bez slike i imena. Njegove oči vidjele su bezbroj zatvorskih tuča. Ali jedna mu ne izlazi iz glave. Desila se u valjaonici zeničkog zatvora.

Protagonisti su bili Tuzlak s nadimkom Badžo, koji je zbog ubistva bio osuđen na dugogodišnju robiju, i Pjano iz Bijeljine, osuđen zbog krade.

Povod za njihovu svađu bio je banalan. Badžo je, radeći u valjaonici, prebacivao šljaku i valjda mu posao dosadio, pa je zamolio Pjanu da mu pomogne. Ovaj, nervozan zbog vreline topljenog željeza, psujući je odbio kolegu.

Badžo ga je ponovo zamolio, ali je Pjano samo siktavo odgovorio:

Pretrpanost i liderstvo

“Popusti me, jebem ti majku. Tuzlaku je tada puklo pred očima. Zamahnuo je lopatom i njome udario kolegu u potiljak. Krv je šikljala na sve strane, a Badžo mahnitao od bijesa. Stražari su ga ipak uspjeli savladati. Kažnjen je sa 25 dana samice, a Pjano je zbog potresa mozga i naprsle lobanje u bolnici ležao dva mjeseca. Dva su osnovna faktora koja dovode do zatvorskog nasilja: pretrpanost ćelija i žeđ za liderstvom.

Priznaje to i direktor KPZ-a Sarajevo Muhamed Agić. Taj skučeni prostor utiče na ljude. A svakome ponekad dođe žuta minuta kaže on. U ovom zatvoru poluotvorenog tipa godišnje se, u prosjeku, dese četiri tuče i jedan napad na stražara. Ne radi se tu o nekim teškim povredama. Uglavnom se radi o par šamara.

Više je onih povreda koje zatvorenici nanose sami sebi objašnjava zatvorski ljekar KPZ-a Sarajevo. Nije želio reći ime, osim da je 11 godina isti posao radio u Foči, gdje je početkom rata i sam postao zatvorenik. U logoru u Foči proveo je dvije i pol godine.

Sjeća se da je u Foči po sobama bilo rasporedeno oko 60 zatvorenika. Zajedno su u istoj prostoriji spavali ubica, silovatelj, privredni prestupnik… Ali, doktor se ne sjeća da je bilo nekog velikog zatvorskog nasilja.

Istina, ističe, tada su i zatvorski stražari bili mnogo strožiji. Obično su zatvorenici mlatili one koji su cinkarili. Prekriju ga dekom i svako je u ćeliji bio obavezan da ga udari nogom ili rukom. Naravno, što nemilosrdnije!

Ono što zbunjuje, jeste i činjenica da su to vaspitači mirno posmatrali i nisu reagirali tvrdi doktor.

Deranje bubrega i pajseranje

U Foči, prije rata, zaista nije bilo velikog zatvorskog nasilja, sjeća se i jedan bivši stanovnik ove kazneno-popravne ustanove. Kaže, više je bilo onih koji su sebi nanosili zlo.

– Foča je bila zatvor u koji su smještali, navodno, bolesne, one koji su se liječili od droge, alkohola… Bilo je i starijih duševnih bolesnika. Često se dešavalo da, recimo, neki momak skuplja tablete od terapije i proguta kada ih dovoljno skupi… Zalije ih rakijom, ako ima… Onda polupa stakla ili nekog zbode, priča.

Možda je i čelična ruka stražara doprinosila tome. Osamdesetih godina, u vrijeme kada su neki naši sagovornici bili na odsluženju dugogodišnjih kazni, dva stražara u Foči su, rekoše, bila posebna. Svakako zbog okrutnosti.

Zatvorenici su ih poznavali kao Šeleta i Čančara. Oni su mogli, kad god im se prohtije, da te oderu batinama. Neki su jednostavno uživali u tome. Ali bilo je i dobrih stražara, moglo se pričati s njima prisjeća se jedan bivši Fočak.

Oderati batinama, kroz sjećanje jednog bivšeg zatvorenika izgleda ovako:

– Jednog dana opsovao sam stražara. On me uvukao u klozet. Grubo, čupajući me za kosu. Rekao mi je da okrenem glavu ka zidu i dignem ruke uza zid. Onda ih je lisicama zavezao za cijevi. Udarao me je pendrekom po bubrezima, psujući. A potom sam izgubio svijest. Slučaj sam kasnije prijavio nadležnima u zatvoru, ali to tada nije pilo vode. Ponekad nekom zatvoreniku padne na pamet da se suprotstavi stražaru. Sjećam se jednog lika iz Kruševca. Imao je sedam burazera i oca. Ukupno su svi dobili 200 godina zatvora zato što su pobili cijelu familiju s kojom su bili u zavadi. E, sad, taj što ga spomenuh, dođe u Foču. Jak je, nema šta. I tako se i ponašao. Siledžijski. Počne napadati i stražare. Ali, jednu noć ga stražari odvedu. Ubili su hljeb u njemu. Sutradan kažu, otpremili ga u zatvor Spuž. Ne znam da li su, ali mi ga više nikada nismo vidjeli, priča nam bivši zatvorenik.

Da bi zatvorenici preživjeli emocionalno, ali i fizički, kako napominje Alisabri Šabani, profesor sociologije na fakultetu kriminalistickih nauka, oni se grupišu.

A grupisanje znači i borbu za vodstvo. A to opet znači nasilje. Zatvorenici dobro znaju ko je glavni i kako se ponašati. Kada dođe do remećenja tih kriterija, dolazi i do batina. Kad sam došao u Foču, dugo sam čekao na mjesto za kafu. Dakle, samo da sjednem. Znalo se čiji su stolovi. Znalo se gdje su Sarajlije, Tuzlaci, Krajišnici, Crnogorci… I nije tu bilo kršenja pravila. To se, jednostavno, prihvatalo objašnjava bivši fočanski zatvorenik.

U vrijeme njegovih zatvorskih dana glavna faca bio je Zlatko Burić, bivši bokserski reprezentativac Jugoslavije.

– Biti dobar s njim, značilo je biti zaštićen. U zatvoru se zna s kim se može, s kim se ne može. Ja sam bio dobar s Hajrom Hasanovim iz Banje Luke, bio mi je kao brat. Bio je tu Jadranko Dobrinja iz Sarajeva, Knežević iz Pofalića… Baš smo bili kao familija. Nismo ni s kim kuhali, niti je ko s nama. Dobro, ono, bilo je psovki. Ali osobni ili grupni rejting uvijek se mogao popraviti. Nisam se ja nešto tukao. Nikada zbog sebe. Sjećam se jednog momka, Mijuk se zvao i dizao je tegove. Bio je iz Tuzle. Jednom on namlati ovog Hajru iz Banje Luke. I zbog toga ode u samicu. Nismo to mogli zaboraviti i čekali smo da izađe. Kad je izašao na prvu šetnju u zatvorsko dvorište, nas četvorica ga napajseramo metalnim šipkama. Njega su kasnije poslali na Sokolac. A nas u samicu osamnaest dana – sjeća se robijaš.

Osoblje i uprava zatvora prilikom pregleda često znaju kod zatvorenika naći priručna oružja: metalni vrh zogera, zašiljene komade kašika, viljuške, metalne šipke od kreveta, šrafcigere, šila… Kako su sredstva priručna, takva je i njihova izrada. Proizvode se u zatvorskim radionicama i krijući.

Stigla “mačka”

Sve ovo imali su i zatvorenici u zeničkoj kaznionici, najozloglašenijem bosanskohercegovačkom zatvoru i jedinom zatvorenog tipa.

– Foča je za Zenicu obdanište – precizira jedan robijaš koji je u svojoj karijeri osjetio blagodeti oba zatvora. U zeničkom su jasne podjele na klanove. Zna se da tu Sarajlije oduvijek kroje zatvorenička pravila. Dobro kotiraju i Krajišnici te Tuzlaci. Među bosovima, prije rata tamo su bili poznati ljudi koji i danas imaju problema sa zakonom.

– Tamo je bilo mnogo Sarajlija i mnogo tuča. I Zenica je u odnosu na Foču ogroman zatvor. Bio sam u zeničkom četvrtom paviljonu i za nekoliko mjeseci boravka nisam uspio vidjeti sve zatvorenike – kaže naš sugovornik.

Pored međusobnih obračuna zbog liderstva, poslije rata je bilo i nacionalno motiviranog nasilja.

Zbog toga je čak i Vijeće ministara BiH reagiralo, a na osnovu nalaza radne grupe Helsinškog komiteta prema kojem zatvorenici Bošnjaci svakodnevno psihički i fizički maltretiraju zatvorenike hrvatske i srpske nacionalnosti.

Tada je radna grupa Helsinškog komiteta ustanovila da je osuđenik Darko Radinović nakon svakodnevnog maltretiranja pokuš ao samoubistvo i na kraju psihički obolio.

Misija Ujedinjenih nacija potvrdila je da je zatvorenik Milomir Tepeš brutalno pretučen lancima i katancem. I to na spavanju!

Zbog nacionalističkih napada u zeničkom zatvoru, Viješe ministara je tada iniciralo sporazum između entiteta o mogućem premještaju zatvorenika u drugu kazneno-popravnu ustanovu.

Inače, zatvori u BiH su gotovo etnički čisti. Jedini nacionalni paritet mogao bi biti u zatvoru u Mostaru. Tamo je 50 posto Hrvata i 50 posto Bošnjaka i Srba.

Osim po tučama, pokušajima ubistava ili nacionalno motiviranim nasiljem, KPD Zenica je poznata i po seksualnom nasilju. Jedan od nekadašnjih zatvorenika sjeća se i jedne bizarnosti:

– Pričalo se, istina nisam vidio, da je jedno vrijeme gotovo nestalo mačaka u okolini zatvora. Noktaricama im izvade zube, da ne grebu, a onda ih obuče oralnom seksu… Da li slučajno ili ne, ali svi novi zatvorenici dobijali su nadimak “mačka”.

Pogotovo oni koji su zbog punoljetnosti iz Popravnog doma u Stocu prebacivani u Zenicu na daljnje izdržavanje kazne. Vijest o novopridošlicama širila se nevjerovatnom brzinom:

– Vijest da je stigla mačka u zatvor značila je početak sukoba između klanova. To nije bilo samo pitanje seksualnog zadovoljstva. To je, prije svega, biznis, ugled. Klan koji uzme jadnika iz Stoca, navodno pod svoju zaštitu, zarađuje na njemu. Pola zatvora tog jadnika siluje, a šefovi u klanu sve to dobro naplate.

A drugi dodaje:

– U zatvoru se dobro zna ko je tobdžija, a ko mačka. Ponekad su seksualni odnosi u zeničkom zatvoru bili na dobrovoljnoj bazi.

– Bilo je parova, taman kao brak. Svi su znali za njih – reći će bivši osuđenik.

Toga u Foči nije bilo. Bar ne javno.

– Možda je bilo nešto krijući – kaže jedan od naših sugovornika.

Potvrđuje to i bivši zatvorski doktor u Foči.

– Prićalo se o tome. Ali, niko nikoga nije vidio. Bilo je, recimo, slučajeva da neko pokloni jabuku kolegi pa da ih proglase parom. Na kraju krajeva, oni to nisu imali gdje ni raditi.

Ali, u Foči su se dešavale drugeseksualne nastranosti – policijski voajerizam.

– Ako je zatvorenik imao ženu i to prijavio, prilikom posjete imao je zakonsko pravo da s njom boravi u jednoj sobi. Ja ne znam, jer nisam imao ženu, ali se pričalo da policajci takve susrete nadgledaju kroz špijunku. Pogotovo ako je zatvorenikova žena dobro izgledala – veli sugovornik.

Zatvorenici imaju poseban odnos prema osuđenicima silovateljima.

– Sjećam se jednog osuđenika koji je silovao svoju kćerku. On je bio potpuno izoliran, s njim niko nije htio razgovarati. U sličnom položaju su i pedofili – objašnjava nam zatvorski ljekar KPZ-a Sarajevo.

Današnja situacija u zatvorima je malo lakša. Robijaši češće izlaze na vikend, stražari su ograničeni u primjeni sile. Ali neke stvari, kažu nam bivši robijaši, nikada se neće promijeniti.

Uvijek će biti klanova, bosova, ucjena, šverca, tuče, seksualnog nasilja…

– Zatvor drugačije ne može funkcionirati – zaključuje jedan od naših sagovornika.

Samica: Neizdrživo

Zbog kršenja zatvorskih pravila, kaznena mjera je samica. Za mnoge zatvorenike vrlo neugodna prostorija. Evo kako je opisuje jedan od njih:

– Samica ko samica. U njoj imaš stolić. Kad do|e vrijeme spavanja, policajci spuste krevet sa zida. Poslije ideš s njima u sobu gdje su deka i jastuk i uzmeš to. Prespavaš i vratiš. Policajac digne krevet i zaključa ga na zidu. Možeš, ako hoćeš, leći na beton. Imaš tu i WC. Znaš koliko imaš svjetlosti, onoliko koliko može proći kroz rupicu prečnika pola centimetra. Raja ti kroz te rupice na konac spuste cigarete. Ali svaki drugi dan ti je pretres. Ti taman skontaš nešto cigara, a oni te pretresu i oduzmu.

Šverc, biznis broj jedan

Šverc je najvažniji biznis u zatvoru. Oni koji su često izlazili na vikend, mogli su da zarade velike novce. Uz njih su zarađivali i policajci koji bi, zbog vlastite zarade, zažmirili prilikom kontrole zatvorenika.

– Recimo, ako je litar rakije napolju bio pet KM, unutra je bio 20 puta skuplji – pojašnjava jedan od bivših robijaša.

Naš sagovornik, koji je bio u Foči, sjeća se da je jedan Mostarac, koji je prodavao kafu, a dnevno ih je pravio dvije-tri hiljade, još dok je bio u zatvoru, finansirao izgradnju kuće, ali i često zatvorenicima posuđivao novac.

Alija, Jole, Ćuk, Kečo…

– Dok sam bio u Foči, u zatvoru su bili pokojni Jole Musa, prijeratni direktor mostarskog Alminijuma i predsjednik Veleža. Bio je tu Husein Ćuk, onaj što je s Fikretom nešto muljao oko Agrokomerca. Bio je tu Junuz Kećo, rahmetli, dobar čovjek. Za vrijeme dok sam bio tamo, nisam ga čuo deset puta da je nešto rekao. Bio je i Alija Izetbegović. Nisam s njim pričao, on me nije interesirao. Ono, bio je stariji čovjek. Kao da ga sada vidim kako šeta u plavoj uniformi i kapica na glavi. Da sam znao da će biti predsjednik, ne bi se on vode napio bez mene. A Jole Musa je bio sjajan. S nama je čistio smeće i ništa mu nije bilo mrsko. Stalno je govorio: Ja sam imao sve, bio sam direktor, ali sada sam kao i vi. Isti nam je položaj. I šta ću ja sad tu glumiti. Ovi glavni što su bili u Foči u gradu, dolazili su da vide ko je taj Jole Musa – kaže bivši robijaš zatvora Foča.

Kako su izgazali cinkaroša

Tuče u zatvoru su surove, ponekad i s tragičnim posljedicama. Jedan od naših sagovornika opisao nam je dva slučaja. Prvi put došlo je do tuče u kojoj su učestvovala trojica zatvorenika. Jedan od njih sarađivao je s upravom. Dvojica njegovih cimera, koji su saznali za to, napali su ga kasno noću. Dok je ležao u krevetu, prišli su mu, nabacili deku preko glave i počeli udarati. Niko u sobi nije smio da reagira.

Batinjanje je trajalo dobrih deset minuta. Udarci su pljuštali bez prestanka. Nesretnik je bio izobličen od batina. Za incident se saznalo tek ujutro, kada je prebačen u ambulantu. Oporavak je trajao pola godine, a povrede nikada nisu potpuno sanirane.

– Pamtim jedan još gori slučaj. Imali smo robijaša koji je osuđen zbog dvostrukog ubistva. Bio je pogan, surov, čovjek kojeg niko nije volio. Zamjerio se svim zatvorenicima. Niko ne zna kako, tek jedne su ga večeri našli polumrtvog. Na njegovom tijelu nije bilo mjesta koje nije bilo modro od batina. Izgleda da je pretučen željeznim šipkama. Nije se saznalo ni ko je to uradio. Odveden je u bolnicu i više nikad nije bio vraćen. Čuvari su nam kasnije pričali da je izdahnuo sljedećeg jutra. Kada su doktori vidjeli u kakvom je stanju, samo su ga ostavli. Nije mu bilo pomoći.

---

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.

Fokus.ba