Frizer Vlado Joksimović prkosi psorijazi: Po njega klijenti šalju avione, šišao je i Joan Collins

Joksimović je vlasnik salona u luksuznom ljetovalištu Porto Montenegro, školovao se u Londonu i Americi, a na Floridi sljedeće godine s partnerima otvara franšizu za američko tržište. Vidal Sassoon je promijenio način stajlinga, friziranja, farbanja. Žena ne mora više da ide jednom sedmično na frizuru već jednom u tri mjeseca, da ima dobru frizuru i da je dobro ošišana i ofarbana, kaže Joksimović. Već 15 godina moja borba s psorijazom je nevjerovatna. Milion puta me je psorijaza pokušala zaustaviti i usporiti da dođem do cilja i uspjeha, ali sam uvijek našao način da se izborim. Udruženje psorijatičara pokrećem kako bih se izborio za jedan lijek koji postoji, ali nema ga u Crnoj Gori. Psorijaza je alergija na stres, treba ga naučiti zanemariti i biti ravna linija. Sarajevo je grad u kojem se osjećam kao da sam tu rođen

Vlado Joksimović, crnogorski frizer, po mnogo čemu je osebujna ličnost, a u svojoj profesiji je toliko uspješan da po njega šalju i avione, da bi dobili njegove usluge. Mnogima je posebno zapao za oko tokom nedavne promocije nove pjesme i spota naše najveće muzičke zvijezde Dine Merlina u Porto Montenegru. Joksimović je bio zadužen za kompletan i vrlo zapaženi frizerski stajling u ovom već megapopularnom spotu, a nama dovoljan razlog da zatražimo intervju.

Poseban pečat priči o Vladi Joksimoviću daje činjenica da on superuspješnu karijeru gradi uprkos teškom obliku psorijaze s kojom se bori već godinama. No, to ga nijednog trenutka ne zaustavlja. Naprotiv, vedrog duha Joksimović s posebnom strašću priča o svom poslu i otkriva tajne svoga talenta zbog kojeg je tražen na svim stranama svijeta. Kako i ne bi, kad se ovim poslom počeo baviti u najranijem djetinjstvu. Potom se školovao u Londonu i Americi. Danas ima svoj salon u luksuznom Porto Montenegru, dogodine s partnerima otvara franšizu na Floridi, gdje će njegovo ime i brend krasiti lanac frizeraja, što će mu omogućiti suvlasnički status u tri salona na tri lokacije. A, kako je sve počelo i traje i danas, govori za magazin „Azra“ u iznimno interesantnoj životnoj ispovijesti.

Odakle ljubav prema kosi i poslu frizera?

– Počeo sam kada je moja tetka s očeve strane, koja je porijeklom iz Berana, imala prvi privatni frizerski salon u tom gradu. U toku raspusta išli smo kod babe i ja sam ostajao kod tetke u salonu da joj pomažem. Doslovno sam počeo od šeste godine učiti ovaj zanat. Tetka mi je veliki autoritet. Završio sam srednju frizersku školu u Kotoru, onda sam poslije vojske otišao u Beograd, a poslije Beograda u London, gdje sam bio na Steiner akademiji. Za njih sam radio na kruzerima kao frizer, a završio kao spa menadžer. Bilo je to jako interesantno i korisno putovanje od četiri godine. Obišao sam nekih 90 zemalja. Kada sam u Londonu završio akademiju, brzo sam napredovao na kruzerima i poslije dobio posao u Americi kao supervizor u jednoj kompaniji na kruzerima. Imao sam 24 godine, moj dječački san, a posebno jer sam iz malog grada u Crnoj Gori i iz skromne porodice, bio je da ostanem u Americi. U New Yorku sam bio osam mjeseci, a potom sam otišao na Floridu, pa u Kaliforniju. Florida mi je najbolja, pošto je moj prvi dolazak u Ameriku bio na Floridi i opet joj se vraćam sljedeće godine, gdje otvaramo franšizu za američko tržište.

Foto: Stefan Labović

U Americi ste upoznali jednog od najboljih bh. frizera, Džidžija?

– Čuvenog i posebnog, on je na neki način meni inspiracija i uzor. Prvenstveno kao biznismen, a i kao frizer. Džidži je neko ko je s naših prostora, drži salon duže od 20 godina u New Yorku, ima svoje restorane, zgrade. Veoma je uspješan čovjek koji neskromno dijeli savjete i to me uvijek oduševljava.

Frizeri više nisu ljudi kod kojih dođeš i samo se ošišaš. Vaše zanimanje je postalo s vremenom jedna vrsta umjetnosti, stvarate trendove. Kako na to gledate?

– Frizer nije frizer, počnimo od toga. Vidal Sassoon, o kojem postoji i dokumentarni film „Čovjek koji je promijenio svijet sa parom makaza“, moj je idol i zbog njega radim ono što danas radim. On je naš zanat pretvorio u biznis, otvorio tu mogućnost da možemo imati ne samo zanatsku radnju danas. Zahvaljujući njemu danas možemo imati svoje franšize, proizvode, lanac salona. Sassoon je promijenio način stajlinga, friziranja, farbanja. Žena ne mora više da ide jednom sedmično na frizuru već jednom u tri mjeseca, da ima dobru frizuru i da je dobro ošišana i ofarbana. Kao što slikar ima svoje platno, tako i mi imamo svoje platno s tim da je naše mnogo kompleksno i komplikovanije, nije bijelo, nije kockasto, a opet mi moramo složiti te boje da budu savršene, da se uklope uz boju kože i očiju, uz karakter, stajling, uz njihov ten.

Je li teško kad uporedite Balkan i svjetske destinacije poput Londona, Amerike, da počnete biznis takve vrste?

– Ja sam u Kaliforniji radio za jednu firmu koja se bavi spa resortom. Inače, završio sam menadžment u Londonu i počeo da radim kao operating spa direktor za jedan spa resort i to iskustvo mi je donijelo nevjerovatnu snagu i edukaciju. Amerika je bila moj fakultet da danas  znam da vodim posao. Poslije Amerike sam otvorio salon u Porto Montenegru, a ove godine slavimo desetu godišnjicu otkako moj salon uspješno posluje. To je nevjerovatna lokacija koja je od mene napravila ime, brend za vrlo kratko vrijeme, većinom zbog lokacije, ali uspio sam također ostati ovdje zbog svog kvaliteta i načina na koji radim. Donio sam nešto novo u svijet balkanskih frizura, jer sam dugo radio vani i sve to što sam naučio primijenio sam ovdje, a danas to prenosim na druge kolege koji rade kod mene. Također, oni koji su radili kod mene danas imaju svoje salone. Više od 20 njih su frizeri koji su prošli kroz moj salon tako da je to jako veliki uspjeh.

Kakvi su Vam dalji planovi?

– U jednom momentu imao sam četiri salona na jako ekskluzivnim mjestima u Crnoj Gori. Međutim, nisam se pronašao u tome nego sam odlučio da zadržim svoj prvjenac u Porto Montenegru, a da uz to otvaram franšize i pružim drugim ljudima da otvaraju salone s mojim brendom. Sad imamo projekt koji radimo na Floridi u Boca Ratonu, gdje otvaramo tri salona na tri lokacije. Te salone ne otvaram ja i nisam ja investitor, ali je moje ime i moj brend. Ja ću biti suvlasnik tog biznisa i zadužen sam za edukaciju i menadžment tih salona, ali ne za kompletan menadžent, jer nisu moji. Radit će se po mom načinu rada, po tehnikama bojenja, šišanja i drugim, koje upotrebljavam deset godina u Porto Montenegru. Ljudi su primijetili kako ja to radim, dolaze iz čitave Evrope i svijeta, ponekad samo zbog šišanja i to je zaista nevjerovatno i veliki je pokazatelj da sam kvalitetan i dobar majstor.

Foto: Stefan Labović

Zašto baš Porto Montenegro?

-Kada sam došao iz San Franciska, ponuđeno mi je od Natalije, kćerke tadašnjeg vlasnika marine Petera Munka, da otvorim salon. Tivat kao Tivat bio je mali grad, nerazvijen, neinteresantan i u tom momentu nisam bio siguran zašto to radim i što mi to treba. Onda sam se odlučio na ovo mjesto najviše da bih bio bliže svojima. Od prvog dana je salon počeo da radi nevjerovatnom brzinom. Lokacija je jako atraktivna. Porto Montenegro je projekt koji je marketinški stavio Crnu Goru na mapu svijeta. Tako da sam i ja uz njih.

Budući da mnoge javne ličnosti dolaze u Porto, možete li nam otkriti ko je od njih došao kod Vas na frizuru?

– Bilo ih je zaista mnogo, recimo članovi „Clean Bandit“ benda, koji je jako popularan, bili su kod nas prije par godina. Joan Collins je dolazila kod mene, ali ne u Porto Montenegro, već dok sam radio u Americi. Iskreno, mnoga imena ne mogu da spomenem, jer se trudim da zadržim diskreciju klijenta, da ostanemo lojalni klijentima, da se ne hvalimo njihovim imenima ako su bili kod nas u salonu. Mnogo dizajnera, kreatora, glumaca, muzičara prošlo je kroz moje ruke.

Vi ste kreator umjetničkog djela iz spota za novu pjesmu „Mi“ Dine Merlina. Kako je došlo do te saradnje?

– Prema preporuci menadžmenta Porto Montenegra. Oni su me pozvali. Iskreno sam počastvovan, jer sam neko ko sluša Dinu Merlina čitav život. Mnogo mi je značilo da radim s takvom ekipom ljudi. U suštini, morao sam da pozovem veliki broj frizera sa strane da bi sve to bilo kako treba, jer su njihovi zahtjevi za bojama i svim detaljima bili vrlo kompleksni. No, sreća pa imam takve ljude oko sebe koji su radili i rade sa mnom, tako da smo uključili Tinu Uskoković, „Iso Hair“, „Hair Like a Boss“, i još nekoliko salona koji su bili naša podrška u ovom projektu i odradili smo onako kako treba. Ispalo je fenomenalno, ljudi me zovu, čestitaju za spot kao da sam ja Dino Merlin. Najviše je doprinijela Tina Uskoković, ona je umjetnik i frizer kojoj je kosa platno. Djevojka koja sarađuje sa mnom i radi u Podgorici. Jako nam je pomogla i uvijek je tu kada treba, a ja sam tu bio uglavnom menadžment. Bilo je tu mnogo umjetnika na jednom mjestu, svi smo nekako bili jedno, imali pozitivnu energiju koja je izrodila zaista svjetski spot.

Bilo je divno družiti se četiri-pet dana s tim plesačima i umjetnicima. Prve noći smo radili do tri sata ujutru i u tim momentima u salonu su svi bili raspjevani, plesali su, farbali se… Energija je bila fantastična, čovjek bi poželio da mu svaki radni dan bude takav. Vrlo sam zahvalan produkciji Dine Merlina, ljudima koji su nas pozvali i Porto Montenegru svakako.

Osim posla, koji fantastično radite, postoji druga strana Vašeg života. Dugo se borite s psorijazom?

– Psorijatični artritis je nešto s čim se borim posljednjih 15 godina, tačnije od 2006. Sada, kad stanem i pogledam šta sam sve uradio i postigao kada je riječ o mom zdravstvenom stanju, sam sebi kažem: „Bravo ti ga“. Iskreno, milion puta me psorijaza pokušala zaustaviti i usporiti da dođem do cilja i uspjeha, ali sam uvijek našao način da se izborim sa samim sobom i s psorijazom, da bih došao do svoje egzistencije. U Americi sam 2006. godine imao udes i poslije doslovno 48 sati meni je izašla psorijaza. Nisam imao nikakve fizičke povrede, ni lomove, ali se tako ispoljio moj stres, pošto je udes bio grozan. Već 15 godina moja borba s psorijazom je nevjerovatna, ali sam optimistična osoba i iz najgoreg izvučem najljepše. Mislim da mi je to dalo snagu da budem najbolja verzija sebe i da budem taj koji jesam, Vlado iz Porta.

Sada planirate pokrenuti udruženje psorijatičara?

– Tačno tako. Taj projekt bi trebao biti gotov za nekoliko sedmica. Mnogo ljudi boluje od psorijaze. Psorijaza ima više oblika i vrsta. Taj koji ja imam je jedan od težih, to je akutna psorijaza i pokriva 90 posto tijela, ali s osmijehom se to ne vidi. Na meni ljudi ne vide psorijazu. Prvenstveno, udruženje pokrećem kako bih se izborio za jedan lijek koji postoji, ali nema ga u Crnoj Gori. Taj lijek je biološka terapija koja se pokazala kao jako dobra. Mnogo sam ušao u sve to, prvenstveno zbog svog stanja, ali i drugih ljudi koji imaju psorijazu. Jednostavno, da bih mogao da se obratim ministarstvima i da bih pisao institucijama, kako bismo imali taj lijek i u Crnoj Gori. Riječ je o lijeku Stalara. Ta biološka terapija pomaže mnogo, ali je skupa i košta od 40 do 120 hiljada eura. Pokušavam da je dobijem putem fonda zdravstva, a ukoliko ne dobijem, na sve načine ću se boriti, ne samo zbog sebe već i zbog svih drugih koji su u sličnoj situaciji. Neću reći da je ovo bolest, već je to stanje koje je dosadno i jako teško i baš zbog toga ću se izboriti za sve nas.

Kako se boriti s predrasudama. Kako okruženje reagira kada vidi da imate psorijazu?

-Teško je to pitanje, ali uvijek imam odgovor. S jedne strane, imam divne prijatelje i porodicu,  i veliku podršku od njih. Imam dva brata, roditelje, snahe, bratanca. Moji roditeji su jako brižni i više su naučili da sam ja jak i da volim da neke stvari izguram sam, ali su mi najveća podrška. No, brinu i previše.

S druge strane, ljudi koji vide moju psorijazu s predrasudama, to shvatam kao njihov strah. Neki moj odbrambeni sistem je takav, pa recimo, to vam je kao kada za neku državu trebate vizu. Ja sam ta država i vi koji vidite psorijazu ne možete dobiti vizu u tu državu, tačnije u moje srce, a vi koji ne vidite psorijazu, imate odmah vizu i put do mog srca.

Koja je Vaša poruka ljudima koji se bore s istim problemom kao Vi?

– U ovih 15 godina naučio sam da psorijazu više vidim ja nego ljudi oko mene, tako da je moj savjet i preporuka svakoj osobi koja ima psorijazu, da shvati da više to mi primjećujemo nego drugi ljudi i mi na nju mnogo ružnije gledamo nego drugi. Neophodna je psihoterapija, koja je prvi korak za pomoć kod psorijaze, gdje čovjek radi na sebi, balansira kortizol i hormon stresa i kada se sve to izbalansira, psorijaza je manja. Na svaki mogući način treba raditi na sebi, da bi dan, i život općenito, bio što manje stresan i da biste naučili da taj stres prihvatate na način da vas ne dodiruje. Jer, kad ste pod stresom, psorijaza se povećava. To je naučno dokazano, a ja često kažem da je psorijaza alergija na stres. U odnosu na prije, kada sam reagovao jako impulsivno, ja radim na sebi. Mnogo sam naučio o psorijazi i stresu tako da i ako se desi stres, znam to zanemariti da budem ravna linija.

Šta Vas pokreće u životu?

– Pokreće me ljubav, priroda, ljudi, pokreće me pas Maylo. Maylo je posebna institucija. Svi znaju za njega, a za Vladu manje. Pokreću me ljudi, kojima sam uvijek na raspolaganju da pomognem da im život bude bolji. Ljudi su oni koji mi daju snagu, moji klijenti moja porodica. Ljudi daju nevjerovatnu moć i snagu.

A pas Maylo je poseban?

– Majlo je terijer. Dobio je ime po Maylu iz filma Maska. Inače je Maylo poklon od prijatelja. Ja sam osoba koja nikada ne bi imala psa, jer nemam vremena za životinje. Međutim, pas je propisan meni od ljekara iz Austrije kao medicinski pas koji pomaže kod psorijatičara. Ljudi koji imaju psorijazu se jako vežu za kuću. Kuća, posao i to je to. Nema druženja, nema izlazaka, jako smo asocijalni, ali Maylo je pas koji je hiperaktivan koji mora da šeta dva puta dnevno po sat vremena i on je meni promijenio život. Doslovno me izvlači iz kuće svako jutro i svako večeri, prejak smo tim, a on je i maskota salona. Gdje god da se pojavim s njim, ljudi mogu da vide čovjeka od dva metra s malim psom i to je za sve jako interesantno.

Foto: Stefan Labović

Vi imate i posebnu emociju prema Sarajevu?

– Sarajevo volim od malena. Tu sam dolazio od djetinjstva. Obišao sam 90 zemalja, vidio sam i male i velike i ružne i lijepe gradove, ali osjećaj kada dođeš u Sarajevo je nevjerovatan. Tamo svako ko dođe osjeća se kao kod kuće. Osjećam se tamo kao da sam rođen i odrastao, zašto, ne znam, jer nemam nimalo bosanske krvi, ali to je svakako moj grad i osjećam se dobrodošlim. Svakom ko dođe u moj salon iz Sarajeva ja se obradujem kao da je došao neko moj. Velika mi je želja da budem prisutan i u Sarajevu. Ali, sve u svoje vrijeme. Imam i projekt franšize za Sarajevo, zašto da ne. Planiramo Rotterdam, a prije Rotterdama može biti Sarajevo, ali samo polako. Nadam se da će se ova pandemija završiti baš kad i naš intervju i da će nam se putevi otvoriti i da ćemo imati tu slobodu kretanja kao nekada. Nadam se da će moje ime stajati u Sarajevu, što bi za mene bio nevjerovatan uspjeh, iskreno više nego Majami. Vi ste narod koji znate šta valja, a šta ne valja, u tome je razlika.

Vaši klijenti su bogati umjetnici, biznismeni. Imaju li posebno interesantnih zahtjeva?

– Išao sam 2013.u Marrakech da radim frizuru za vjenčanje, koje je najljepše vjenčanje koje sam vidio. Išao sam i za Santorini da radim vjenčanje, pa i u južnu Francusku. Dešavalo mi se da mi klijenti organizuju avione, limuzine, hotele, samo da dođem da uradim im frizuru. To su zaista nevjerovatne stvari poslije kojih se čovjek osjeća jako posebnim i kvalitetnim. Marrakech je ostavio na mene najveći utisak, jer sam bio tretiran kao da je meni svadba organizovana. Meni ništa nije smjelo da fali tokom tog putovanja i sve je trajalo 14 dana za jednu frizuru. Frizura je urađena za sat i po, a procedura je bila takva da je pored gostiju i frizer morao biti tu 14 dana.

Foto: Stefan Labović

 Ima li „teških“ klijenata sa zahtjevima?

– Uvijek kažem, što vjerovatno možda i nije tako, ali ne postoje teški i laki klijenti, već oni koji znaju i oni koji ne znaju šta hoće. Ja sam jako dominantna osoba i znam ljude da uvjerim u ono što je najbolje za njih. Uvijek nađem način da s mojom dominacijom klijent stekne moje povjerenje pa makar i da je prvi put i posljednji tu, da mi dozvoli da tu promjenu uradim za nju i da ona zaista bude zadovoljna. Znanje je najbitnije i usavršavanje u ovom poslu, a onda kada sve to imate, onda nemate problema sa samopouzdanjem, ali ni s klijentima.

Teško je od Vas čuti da ćete se pohvaliti nekim uspjehom. Isplati li se skromnost?

– Skromnost se ne isplati, mada je to moje vaspitanje koje sam stekao od roditelja i bake, ali se ne isplati. Ne treba samo biti skroman u životu. Teba nekada biti i malo neskroman pa se pohvaliti. Ja znam gdje sam ja i gdje se nalazim, koliko sam uspio i koliko nisam i koliko mogu i koliko me još čeka, ali uvijek gledam da neke druge ljude podržim i zaštitim. Zbog svega toga ne hvalim se sobom koliko bih i možda trebao, mada ponekad i znam, imam i ja svoj ego, ali ne toliko nadobudno. Pruženo mi je u životu, da li od Boga ili od neke sile, data mi je ta sreća da budem tu gdje jesam, da u dvadesetim obiđem svijet, da u tridesetim izgradim predivnu karijeru u Porto Montenegru i da u svojim četrdesetim nastavim tu karijeru širom svijeta. To što mi je podareno od Boga je nešto što ne želim da zloupotrijebim. Jer, ne mogu biti bitan samo ja i da se okreće sve oko mene. To je tim ljudi koji rade sa mnom, to je tim ljudi koji žive sa mnom, koji me okružuju i čine da ja budem ja.

Foto: Stefan Labović

 Kako se nosite sa sujetom, koja je prisutna u svakoj branši?

– Kao u većini poslova, tako i kod frizera postoji sujeta. Naučio sam od malena i znam šta to znači, a trudim se da je nema, da konstantno učim od starijih i nesebično svoje znanje prenosim na mlađe. Svojim zaposlenicima uvijek sam tu da dam vjetar u leđa, da ih podržim, a ne ponizim, ne bih li im ja i moj salon bili odskočna daska u njihovoj karijeri. Imao sam tih odskočnih daski mnogo i znam koliko je to bitno. Iz mog salona samo može da ode na bolje ili eventualno da otvori svoj salon i pokrene biznis. To je za mene zaista uspjeh. U meni su vidjeli uzor i inspiraciju koju su oni preuzeli, što mi mnogo znači. A oni su meni dali ideju za franšizu koja će se uskoro desiti. Krajem januara idem za Ameriku i moji roditelji će to znati iz novina, ali šta ću: Vlado heir dizajn koncept.

Ekskluzivno donosimo dio atmosfere iz salona umjetnika koji su učestvali u spotu Dine Merlina. Pogledajte na videu ispod:

Azra.ba