Gdje nestaju nezaposleni ako posla nema

Otvaranje novih radnih mjesta jedna je od omiljenih tema svih predizbornih kampanja na balkanskim prostorima. S druge strane, smanjenje stope nezaposlenosti dobro dođu onima koji se domognu vlasti, pa time nastoje ukazati na rezultate koji su postigli. No, i kada statistika pokaže da je sve manje ljudi bez posla, to istovremeno ne mora značiti da ih je sve više zasnovalo radni odnos. Način izračuna stope nezaposlenosti i modeli po kojima se određena radno sposobna osoba smatra zaposlenom vrlo često čine razliku statističkih podataka i stvarnosti.

Ipak, pozitivna korelacija između smanjenja nezaposlenosti i povećanja zaposlenosti postoji, no ona nije pravolinijska, ukazuje Mihail Arandarenko, profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. U tom smislu objašnjava kako do pada nezaposlenosti može doći ne samo kroz rast zaposlenosti, nego i kroz smanjenje rezidentnog stanovništva (iseljavanje ili veća smrtnost u odnosu na rađanje), kao i kroz rast neaktivnosti.

„Čak i kada je pad nezaposlenosti praćen simetričnim porastom zaposlenosti, opet je potrebno biti oprezan i iznijansiran u ocenjivanju efekata takvih promena. Na primer, ako je novokreirana zaposlenost inferiorna u pogledu plata, sigurnosti zaposlenja i drugih uslova rada, ili ako je došlo do ‘kvarenja’ kvaliteta postojećih poslova, onda je to manje povoljno u odnosu na situaciju u kojoj su novokreirani poslovi uglavnom formalni i dobro plaćeni. Drugim rečima, za tumačenje kvaliteta promena na tržištu rada potrebna je daleko produbljenija analiza u odnosu na prezentiranje osnovnih cifara o zaposlenosti i nezaposlenosti“, objašnjava Arandarenko.

Upravo takvu grešku, prije svjesno nego nesvjesno, čine političari kada iznose osnovne podatke. Arandarenko dodaje kako griješe „i neki ekonomisti koji nisu specijalizovani za analizu tržišta rada“. Po njemu, „uobičajena laička greška je da se pretpostavi automatizam i potpuna srazmernost između kretanja nezaposlenosti i (obrnutog) kretanja zaposlenosti, jer se zaboravljaju ili zanemaruju neaktivni, čiji broj u stvarnosti takođe može autonomno da varira“.

„I anketa o radnoj snazi je slepa, kao što i treba da bude, za pitanje da li je neko prijavljen na evidenciju nezaposlenih ili ne, ili da li je izbrisan sa evidencije ili ne, jer se status lica na tržištu rada određuje na osnovu algoritma koji ignoriše ta pitanja, zato što se fokusira na stvarnu aktivnost traganja za poslom, uz uslov spremnosti i raspoloživosti za rad“, dodaje.

Naknada za rad u novcu ili naturi

Do problema se dolazi i kada se krene u analizu svih onih koje vode u kategoriji „zaposlenih“. Anketa o radnoj snazi, koja se koristi kao formalni način mjerenja zaposlenosti, određuje da su zaposleni svi oni koji su u toku promatranih sedam dana radili makar jedan sat i za to dobili naknadu – u novcu ili naturi (robi ili uslugama) – uključujući i pomažuće članove domaćinstva, ukazuje sociolog Vladimir Simović iz beogradskog Centra za politike emancipacije.

„Sa takvom metodologijom teško je ne potpasti u kategoriju ‘zaposlenog’, a opet, stopa zaposlenosti od 48 odsto (koju Srbija ima) i nije neka briljantna kada se pogledaju druge evropske zemlje. Možda je zanimljivije pogledati podatak koji kaže da od 2,8 miliona zaposlenih, koliko je pobrojala Anketa o radnoj snazi, tek 1,8 miliona radnica i radnika ima nekakav pismeni ugovor o zaposlenju. Ovo je bitno jer su samo ovi ljudi u mogućnosti da ostvare prava na zdravstveno i penziono i invalidsko osiguranje, ali i prava na plaćeni godišnji odmor ili plaćeno bolovanje“, kaže Simović.

Paradoksalna stvar koja pridonosi pozitivnim statističkim trendovima, uz stvarno zapošljavanje za dobru plaću i još bolje uvjete rada (koji naravno nisu paradoksalni nego poželjni), jesu drugi faktori poput odlaska radno sposobnih ljudi u potragu za sigurnijom egzistencijom na Zapad. Uglavnom odlaze iz ekonomskih razloga i dijelom, kako to konstatira i Simović, smanjuju pritisak na tržište rada, odnosno nezaposlenost. Odmah dodaje kako to ima druge posljedice, kao što je deficit kvalificiranih radnika sa čime se suočava cijeli Balkan. Sve to službena statistika ne pokazuje.

‘Bosanska formula za rast zaposlenosti’

Upućujući kritiku političarima da u pravilu, kad iznose podatke o zaposlenosti, koriste znatno uveličane brojke Kadrija Hodžić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, primjećuje i kako svaki treći zaposlenik u BiH radi u javnoj upravi. Takvu praksu označava „bosanskom formulom za rast zaposlenosti“. Svemu tome dodaje i podatak po kojem je u posljednjih nekoliko godina određeni broj nezaposlenih dobio status privremeno zaposlenih, navodeći konkretan slučaj pripravnika.

„Projekti zapošljavanja koje provode zavodi za zapošljavanje ne daju očekivane rezultate, a neki se provode na nekorektan način (mlad visokoobrazovan čovjek po ovom projektu bi trebao prve dvije godine da radi bez plate samo sa plaćenim obavezama za zdravstveno i penziono osiguranje). Teško je ne primijetiti da takvi projekti, čak i da nisu namjerno osmišljeni sa ciljem fiktivnog smanjenja broja nezaposlenih, doprinose stvaranju lažne slike o smanjenju nezaposlenosti i povećanju broju zaposlenih“, konstatira Hodžić.

Na upit gdje u Bosni i Hercegovini nestaju nezaposleni – je li to, kao u Hrvatskoj i Srbiji, odlazak u mirovinu, iseljavanje, neprijavljivanje na zavod za zapošljavanje, brisanje iz evidencija nezaposlenih, odgovara kako je dobro zapažanje da „nezaposleni nestaju“. Dok jedan broj nezaposlenih ipak prelazi u svijet uposlenih, kaže, ipak je znatno veći onaj broj onih koji rješenje svog problema traže izvan granica BiH.

„Ne samo zbog nemogućnosti nalaženja posla već i zbog krajnje zaoštrene političke situacije u zemlji, najveći broj nezaposlenih završava u kontingentu radnih migracija iz BiH. Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije BiH, iz Bosne i Hercegovine u periodu od 2013. do 2017. godine iselilo je nešto više od 150.000 ljudi (samo u 2017. godini se iselilo 35.000 ljudi). Ako se tome doda da je u tekućoj 2018. godini zvanično iselilo još 18.000 osoba i da broj iseljavanja dalje raste, onda smo zaista u tragičnoj situaciji demografskog pražnjenja prostora koje se još samo u politički (zlo)namjernim iskazima može predstavljati kao hvalospjev smanjenju nezaposlenosti“, zaključuje Hodžić.

Uvoz strane radne snage

Kad su hrvatska iskustva u pitanju, situacija je u evidentiranju (ne)zaposlenih vrlo slična. Uz jedan dodatak – Hrvatska je članica Europske unije, njezinim građanima otvoreno je široko tržište radne snage, a i tokom turističke sezone onaj tko ne želi na Zapad može naći posao na jadranskoj obali, naravno uz primjerene uvjete i dobra primanja.

Portal MojPosao, kojem u zaglavlju stoji i oznaka „centralno mjesto tržišta rada“, aktivno prati što se događa u potrazi i ponudi poslova u Hrvatskoj. Uz sve faktore smanjenja statistike nezaposlenih, ukazuju i na negativnu interpretaciju informacije o povećanju kvota za uvoz stranih radnika koja se katkad spominje u kontekstu stope nezaposlenosti. Maja Mahovlić iz Odnosa s javnošću tog portala napominje kako ta dva pojma nije moguće suprotstavljati budući da u Hrvatskoj, unatoč aktualnoj stopi nezaposlenosti, postoje sektori koji bilježe ozbiljan deficit kvalificirane radne snage i koji otvorene radne pozicije ne mogu „popuniti“ na hrvatskom tržištu rada.

„U pitanju je vrlo kompleksna tematika koja otvara i pitanje prekvalifikacije: potrebno je omogućiti svima koji imaju želju, da steknu uvjete za prekvalifikaciju kako bi mogli konkurirati za one poslove za koje se trenutno odobravaju i uvozne kvote. Pritom ipak treba imati na umu da u budućnosti vjerojatno ni to neće biti dovoljno kako bi se u potpunosti zadovoljila potražnja koja vlada u pojedinim sektorima, što znači da će priljev inozemnih radnika biti nužan kako bi se zadovoljile potrebe tržišta“, prognozira Mahovlić.

Na kraju, Al Jazeerini sugovornici ipak upozoravaju na mnogo važniji problem od analize statističkih podataka, a to je pitanje kvalitete zaposlenosti, odnosno radnog mjesta. I to nije samo karakteristika balkanskih tržišta rada, nego i razvijenih država.

„Nezaposlenost nikada u poslednjih pola veka nije bila niža u SAD-u i Nemačkoj. Istovremeno, udeo rada (deo društvenog proizvoda koji odlazi zaposlenima) niži je danas u obe zemlje, kao i u skoro svim drugim razvijenim zemljama nego pre pola veka ili pre 30 godina. To samo znači da je kvalitet zaposlenosti dosta opao, te da su se povećale razlike u dohotku između vlasnika kapitala i zaposlenih“, upozorava Arandarenko. U odnosu na balkanske prilike još uvijek postoji značajna razlika u primanjima, pa zato treba razumjeti i one koji kupuju kartu u jednom smjeru.

Izvor: Al Jazeera