Glavni imam Omer-ef. Sikira: Pamtimo i obilježavamo bez mržnje, tražimo pravdu bez osvete, i čuvamo naše dostojanstvo bez oholosti

U petak, 10. aprila 2026. godine, Omer-ef. Sikira, glavni imam MIZ Vitez je kazivao hutbu i predvodio džumu-namaz u Sultan Ahmedovoj (Čaršijskoj) džamiji u Zenici. Prije hutbe glavni imam Sikira se susreo sa glavnim imamom MIZ Zenica Sumedin-ef. Kobilicom, a ova posjeta i hutba koju je kazivao je upriličena u povodu obilježavanja 33. godišnjice istine i sjećanja na zločine HVO-a nad bošnjačkim stanovništvom Ahmića, Donje Večeriske i drugih mjesta na području Viteza. 

U ranim jutarnjim satima, 16. aprila 1993. godine, u napadima specijalne jedinice HVO-a “Džokeri” na mjesto Ahmići, ubijeno 116 civila od kojih 32 žene i 11 djece mlađe od 18 godina. Najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba. Grupe vojnika su išle od kuće do kuće ubijajući i ranjavajući civile, paleći dvije džamije, kuće, hambare i stoku. Tim povodom, Muftijstvo travničko i MIZ Vitez u saradnji sa Udruženjem građana žrtva rata “16. april Vitez” i BKZ Preporod, organizuju obilježavanje godišnjice istine i sjećanja. Program obilježavanja će započeti pješačkom turom “Put istine i sjećanja” Zenica-Ahmići koja će krenuti u 7 sati ispred spomen obilježja “Kameni spavač” a vjerski i komemorativni dio programa započet će u 9 i 30 sati na šehidskom mezarju u Starom Vitezu.

Obzirom da se 15. april obilježava kao Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, uvodni dio hutbe glavnog imama Sikire je bio iz integralnog teksta centralne hutbe, a hutbu prenosimo u cijelosti:

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i Njemu se za oprost obraćamo. Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika Muhammeda, alejhi selam, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe, na sve šehide islama, a posebno na bosanske šehide, te na sve one koji hode putem istine do Sudnjega dana.

Draga braćo,

Danas se, s dubokim poštovanjem, prisjećamo 15. aprila – Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, jednog od najsudbonosnijih datuma u savremenoj historiji naše domovine.

Armija Republike Bosne i Hercegovine nije nastala u okolnostima mira, sigurnosti i planske pripreme. Nije imala luksuz vremena niti materijalne prednosti. Nastala je u času kada je bosanskohercegovački čovjek bio suočen s pitanjem pukog opstanka: hoće li nestati ili će stati u odbranu svoje kuće, svoga naroda i svoje države. Nastala je iz naroda i s narodom, u vremenu otvorene agresije, pred agresorima nadmoćnijim u naoružanju, opremi i organizaciji, koji su već započeli okupaciju naše zemlje.

Armija Republike Bosne i Hercegovine jeste nastala iz nužde, ali je njeno djelovanje bilo obilježeno redom, odgovornošću i sviješću o težini emaneta. Njena snaga nije bila samo u oružju, nego u disciplini, moralu i jasnom cilju – da se brani pravo, a ne osveta; domovina, a ne mržnja.

Draga braćo,

U današnjo hutbi se prisjećamo još jednog datuma. 

Prošlo je evo 33 godine od teškog zločina i genocida nad Bošnjacima muslimanima jednog džemata, jednog sela, koje se nalazi u bližem komšiluku Zenice. 

U rano jutro 16. aprila, 1993. godine, specijalne jedinice pod nazivom Džokeri, Hrvatskog vijeća odbrane, napadaju i svirepo ubijaju 116 civila u džematu Ahmići. Od ovog broja, trideset i dvoje su žene i jedanaestoro djece mlađih od 18 godina. 

Zločinci su išli od kuće do kuće ubijajući i ranjavajući civile Bošnjake, paleći i rušeći za sobom dvije džamije, kuće, hambare i stoku.

Akcija pod šifrom „48 sati pepela i dima” odnijela je život starice od 81 godinu, dok je najmlađa žrtva bila beba koja je imala svega tri mjeseca. Međunarodni sud za ratne zločine presudio je da su ubistva u Ahmićima zločin protiv čovječnosti.
33 godine poput trideset i tri zrna tespiha nanizanih i spojenih u halku boli i tuge koji ne blijede niti nestaju. Nevini ljudi, žene i djeca su svirepo ubijeni, neke porodice u cijelosti uništene, kuće popaljene a ognjišta ugašena. Zločin je počinjen planski i svjesno.
Ali, braćo, ono što zločinci nisu uspjeli niti će u tome uspjeti jeste da unište ili ubiju naše dostojanstvo i dostojanstvo žrtava, niti da ukaljaju naš osjećaj za pravdu.

Čovjek, Allahovo plemenito i počašćeno stvorenje, odlikuje se urođenim i duboko usađenim osjećajem i smislom za pravdu. A šta je pravda i šta je to pravednost! Pravda znači nazvati zločin pravim imenom. Pravda znači tražiti i zahtijevati odgovornost. Pravda znači da se istina ne skriva, ne relativizira niti zaboravlja.

Pravda nije nipošto slijepa i krvožedna osveta. Naša pravda nosi lice dostojanstva i upravo zbog toga mi ne padamo niti se spuštamo na nivo onih koji su počinili zločin. Svojim dostojanstvom i osjećajem za pravdu mi se uzdižemo iznad toga, jer nas naša vjera tome uči.
Allah Uzvišeni kaže:

“Neka vas odbojnost (koju nalazite u sebi) prema nekom narodu ne navede da budete nepravedni. Budite pravedni – to je bliže bogobojaznosti.”
Ovo je temelj našeg puta i životne opredijeljenosti: da ostanemo pravedni čak i kada nas boli, čak i kada smo povrijeđeni. Jer nepravda drugoga nikada ne smije biti opravdanje za našu nepravdu.

Zato naši šehidi nisu niti će ikada biti poniženi – oni su uzdignuti, prije svega kod svoga Plemenitog Gospodara, a i u našim srcima, sjećanjima i emocijama. Upamtimo dobro braćo, šehid nije poražen – šehid je pobjednik. 

I danas, nakon 33 godine, čistog obraza jasno i glasno kažemo: Pamtimo i obilježavamo bez mržnje, tražimo pravdu bez osvete, i čuvamo naše dostojanstvo bez oholosti. 

Medžlis Islamske zajednice Vitez i Udruženje građana pod nazivom 16. April, svake godine dostojanstveno i prigodnim kulturno vjerskim sadržajima obilježava ovaj tužni spomen. 

16. April svake godine je tužan podsjetnik na svirep zločin, ali i lekcija i opomena nama samima i budućim naraštajima. 

U beharu okićenom džematu Ahmići 16. aprila se okupljamo i sjećamo naših najmilijih, naših prijatelja, naših džematlija, naših šehida. Odajemo im počast tražeći pravdu za nevino ubijene i Allahu Milostivom dove činimo da se zlo nikada i nikome više ne ponovi pamteći šta je bilo i šta se desilo.

Poštovana braćo,

Sa ovog časnog mjesta želim još nešto kazati i na taj način se zahvaliti dobrim ljudima Zenice. Preživjeli iz Ahmića, tog kobnog 16. aprila, 1993. godine, preko brda i šuma uputili su se u pravcu Zenice gdje su pronašli svoje utočite, bratsku pomoć i svoju nafaku, te nastavili živjeti svoje živote dijeleći svoju bol i gubitak sa novim komšijama i novom braćom. To se ne može i ne smije zaboraviti. 

Zločin u Ahmićima bi preživjelima zasigurno još teže pao da nisu pronašli utjehu i pruženu bratsku ruku pomoći ovdje u Zenici. 

Braćo, 

Prijetnje našoj domovini nisu nestale. Možda su promijenile oblik, ali njihovi uzroci nisu u potpunosti iščezli. Ideje o nestanku Bosne i Bošnjaka i danas postoje. Sve dok postoje oni koji se s takvim idejama identificiraju, opasnost traje. Budimo svjesni odgovornosti vremena u kojem živimo.

Na kraju, molimo Allaha Milostivog da šehidima džemata Ahmići i svim šehidima Bosne i Hercegovine podari najviše stepene Dženneta, da njihovim porodicama podari sabur i smiraj, a nama snagu da budemo dostojni njihovog sjećanja!

Molimo Allaha Uzvišenog da se smiluje šehidima Armije Republike Bosne i Hercegovine i Svojom pravednom nagradom nagradi sve borce i branitelje koji su časno stali u odbranu domovine, Amin.