Godišnjica masakra u Sokolini kod Ilijaša: Sjećanje na 48 stanovnika Ahatovića ubijenih u autobusu

U mjestu Sokolina, kod Ilijaša danas je obilježena još jedna tužna godišnjica masakra počinjenog nad Bošnjacima, stanovnicim naselja Ahatovićii, Bojnik i Dobroševićii.

Kako je saopćeno iz Općine Novi Grad, danas su se navršile 33 godine otkako je srpsko-crnogorski agresor zajedno sa lokalnim paravojnim formacijama, na veoma svirep i zvjerski način ubio 48 nedužnih ljudi iz Ahatovića, branitelja svoga naroda i svoje domovine i pogibije 18 šehida ubijenih u mjestu Ranovača.

“14. juna 1992. godine, 56 stanovnika iz naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik, koji su prethodno bili zarobljeni i zlostavljani u logorima u Rajlovcu, odvezeni su autobusom u mjesto Sokolina kod Ilijaša, gdje su izmasakrirani raznim oružjem. Umjesto na razmjenu, kako im je rečeno, srpske paravojne formacije, uz podršku tadašnje JNA, izvele su brutalan napad na autobus pun ljudi, ispalil su veliki broj projektila, granata, bombi i metaka, usmrtivši 48 ljudi”, saopćeno je iz Općine Novi Grad.

Od njih 56 samo osam je preživjelo ovaj zločin.

Elvir Jahić iz Ahatovića imao je 19 godina kada su ga, zajedno s još 56 komšija zarobili komšije srpske nacionalnosti s kojima je do tada živio.

Danas, više od tri decenije kasnije, slike tog perioda i dalje su mu pred očima, jasne kao onog dana kada su se dogodile.

“Danas je 33 godine, ne mogu nikako da povučem paralelu da li je teže sada ili na početku kada se sve to desilo. Čovjek je sad i stariji, i emotivniji, i slabiji. I dok sam živ, pričat ću i govorit ću. Borimo se i za nestale s našeg područja, za koje smo znali da su bili u autobusu, ali nismo mogli utvrditi njihov identitet punih 29 godina. Ali uspjeli smo, i ostao nam je još jedan momak iz Bratunca koji je ubijen na ovom području, i nadam se da ćemo uskoro uspjeti da ga adekvatno i dostojanstveno ukopamo, da nađe smiraj. Danas imamo dženazu našem Nazifu Mujkiću, kojeg smo tražili, znali smo da je ovdje i danas ga ukopavamo. Imamo i dženazu Muje Gačanovića koji je ranije pogrešno identificiran. Ovaj autobus ovdje svjedoči o jednom gnusnom zločinu. Dovezeni smo tu, oružje koje je zabranjeno Ženevskom konvencijom ispaljeno je na grupu ljudi koji su već bili mučeni, isprebijani, goli, bosi i gladni. Imao sam sreću sa njih još sedam da preživim. I ja ću pričati dok god mogu, to mi je misija, da prenosim istinu šta se ovdje dogodilo”, rekao je Elvir.

Džafer Herić, čovjek koji je izvlačio mrtve i spašavao ranjene Herić Džafer, koji je tog juna 1992. godine bio među prvima koji su stigli na mjesto zločina, svjedočio je stravičnim prizorima u Sokolini.

Učestvovao je u izvlačenju mrtvih, spašavanju ranjenih i dokumentovanju zločina, a danas, nakon više od tri decenije, i dalje s puno bola govori o onome što se tada dogodilo.

“Tog 14. juna probudio nas je kurir iz sela Vukaševići i rekao da se desila tragedija ovdje u Sokolini. Otišli smo u Vukaševiće, gdje je bila škola i naš vod policije. Rekli su nam da su pristigli prvi ranjenici. Organizovali smo se kako da uđemo u zonu između nas i agresorske strane. Ranjenike smo vozili u Ravne, u zajedničku grobnicu i to je trajalo cijeli dan. Jednog od posljednjih, Rizvanović Zaima, odvezli smo u dom zdravlja. Tada je neko rekao da bi bilo dobro da to snimimo, i snimili smo autobus. Taj snimak je otišao Međunarodnoj zajednici. Tek tri dana poslije, kada su se emocije smirile, shvatio sam da sam i sebe i druge ljude doveo u neizvjesnost i da smo mogli svi biti pobijeni. Ovdje su ubijeni nevini građani, a još niko nije odgovarao. Danas vidim predstavnike vlasti i želim poručiti da moramo raditi na jedinstvu. Mali smo narod, razjedinjeni, moramo dovoditi mlade ovdje i odavati počast onima koji su ubijeni. To je naš zadatak”, poručio je Herić.