fojnicki fratarei
AUTOR: H.D.
DATUM: stu 12, 2021 @ 13:00
KATEGORIJA: BiH / Izdvojeno / Vijesti
FIXGEHALT

“Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao!” (El-Ma’ide, 32.).

NER FIT

Sutra će se navršiti tačno 28 godina od pucnja u samu dušu Bosne, ubistva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i župnog vikara samostana Duha Svetoga u Fojnici.

Zločina zbog kojeg je prvi predsjednik Predsjedništva suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović plakao zagrljen sa fra Petrom Anđelovićem, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene za vrijeme agresije na našu zemlju. O tome je i fra Petar svjedočio poslije smrti rahmetli Izetbegovića.

Sjećanje na ubijene fratre

Tog kobnog 13. novembra, kako je sudski potvrđeno, Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, zajedno sa još tri pripadnika ove jedinice, Nedimom Zerdom, Saminom Mušinbegovićem i Vahidom Begićem, izvršio je zločin zbog kojeg treba tugovati svaki istinski bosanskohercegovački patriota, nadasve svaki čovjek.

Tekst se nastavlja nakon reklame

Iako su Čengić i ostali osuđeni, nažalost, i poslije toliko godina, rodbina ubijenih i fojnički franjevci i dalje upozoravaju da naredbodavci ovog zločina, nikada nisu pronađeni i sankcionirani.

Svake godine sredinu novembra u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu nedužnih fratara. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog kulturnog programa, a “u sjećanju subraće i puka fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih svećenika”.

Moj gvardijan ubijen…

Ono što se tog kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski hroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

“U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij’’ Zločinac je izvršio svoj naum”.

Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu.

Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’.

Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran.

Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: “Daju nama, dajmo i mi drugima”.

Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: “Šta komu treba, nek’ napiše”. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas”.

(Iz Samostanske kronike 1993.)

Stavio zastavu s ljiljanima na samostan

Ubijeni fratri ostat će upamćeni kao istinski bosanskohercegovački domoljubi, ali nadasve dobri i plemeniti ljudi.

“Strijeljani su fratri bili pravi domoljubi, voljeli su Bosnu kao dušu svoju”, govorio je 2014. godine raniji gvardijan samostana u Fojnici fra Nikica Vujica.

Pokojni fra Leon Migić je, prema svjedočenju Vujice, prvi u Fojnici istaknuo zastavu Bosne i Hercegovine s ljiljanima, i ponosno je postavio na zidine Fojničkog samostana, “tako da se mogla vidjeti gotovo iz svake ulice i sa svakog mjesta u ovom srednjobosanskom gradu”.

Fra Nikica je dva mjeseca prije smrti govorio:

“Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna”, a malo zatim veli:

“Katolička Crkva je bezpridržajno bila ‘za’ na referendumu, ‘za’ jedinstvenu BiH. “

A o budućnosti, gvardijan je rekao:

“Kad rat prođe trebat će nam ono osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati. Jer, puno se zla dogodilo. Franjevci će kao svećenici moći svojim djelovanjem puno pomoći da se nadiđu sva ova zla koja su se dogodila. Uvjeren sam, uz dobru volju, posebno uz vjeru, nadu i ljubav, da ćemo nadvladati sva zla što nam se događaju”.

Bili su, svjedočio je i Zdenko Miličević, nećak ubijenog fra Nikice, “naklonjeni svim ljudima i zagovarali su mir”.

Zajedno sa tadašnjim imamom Ramizom ef. Pašićem organizirali su zajedničku molitvu za mir u samostanskoj crkvi.

Kome su oni mogli smetati?

Vrhovni vojni sud u Sarajevu u krivičnom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovaj zločin su procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, a učesnike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora.

“Jasno je, također, da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: ratnog zločina”, govorio je fra Nikica Vujica.

Franjevci su prije više godina uputili zahtjev SIPA-i (Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina) i Tužilaštvu BiH za pokretanje istražnih radnji i pronalaženje nalogodavca ubistva fratara u samostanu Fojnica, 13. 11. 1993. godine.

“Odgovorio sam da mi jesmo uvjereni kako postoji nalogodavac, ali da mi ne znamo tko je, i zamolio sam da mi kažu tko je nalogodavac – imenom i prezimenom? Odgovorili su mi da se još strpimo. Nadam se da ćemo u skoroj budućnosti saznati pravu istinu, odnosno da će pravne institucije naše države BiH konačno prokazati ime i prezime nalogodavca okrutnog strijeljanja naših fratara”, isticao je Vujica.

Javnost još uvijek nije upoznata s ishodom ovog slučaja.

U Fojničkom samostanu i sutra će se sjetiti ubijenih fratara, a nad njihovom Bosnom lebdi pitanje:

Kome su mogli smetati dobri bosanski franjevci? Samo neprijateljima Bosne!

Prisjetimo se danas u molitvama i mislima pokojnih Fra Nikice i fra Leona, nedužnih fratara, ali i svih nedužno stradalih na prostorima naše Bosne i Hercegovine.

Neka njihova žrtve budu vječna opomena…

“… I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena” (Et-Tekvir, 8-9)”;

“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!”
(Al-Fedžr; 27-30.)

Fra Leon Migić i Fra Nikica Miličević
LIDER