Goran Navojec: Ja sam ustvari visok, lijep i plav

„Deset u pola“ Danisa Tanovića premijerno je prikazan prije nekoliko dana u Hrvatskoj u punom Kinu SC, i to izvan konkurencije Zagreb Film Festivala.

Jedan od onih koji je strepio od reakcije publike bio je Goran Navojec (51), koji je u ovom ostvarenju glumio Jaska, vlasnika kafića koji je jedno od centralnih mjesta radnje filma.

Navijec je odahnuo nakon sjajnih reakcija publike u hrvatskoj prijestonici i tada je bio spreman za intervju za „Dnevni avaz“.

Jedan od najboljih i najpopularnijih glumaca u regionu otvoreno je govorio o sebi, svojoj karijeri, položaju glumca, ljubavi prema Sarajevu.

Moj strah

Krenuli smo od hrvatske premijere filma „Deset u pola“

Jeste li Vi očekivali da će Zagreb tako dobro razumjeti lokalni sarajevski humor?

– „Deset u pola“ odlikuje se izuzetnom umješnošću Danisa Tanovića i njegovog koscenariste Nikole Kuprešanina. Ovdje se, što se humora tiče, ne radi o nekom lokalitetu, i nastup naš na Zagreb Film Festivalu je pokazao da ljudi reagiraju jednako. Barem 95 stvari, što se tiče humora, su nam zajedničke. Taj moj strah, koji jeste donekle postojao, hoće li i koliko će zagrebačka publika to prihvatiti, bio je neosnovan. Prije svega mislim da je riječ o dobrom scenariju i predivnoj priči koja je univerzalna. Što naravno ne umanjuje priču o sarajevskom humoru, kao nekoj specifičnosti.

Po čemu ćete Vi pamtiti snimanje tog filma i saradnju s Danisom Tanovićem?

– Nevjerovatno da se ovakav materijal snimio u toliko kratko vrijeme. Još je manje vjerovatno da je bio gotov i da je prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Mislim da je to čak i svjetski rekord. Film koji je najbrže sniman, montiran, muzika napravljena… To je stvarno kompliciran posao. Ali, koliko ja znam, montirati se počelo već za vrijeme snimanja i svima nam je bilo izuzetno drago. Iznenađenje nam je bilo u pozitivnom smislu da smo stigli nastupiti na SFF-u. I bila je prava poslastica gledati film na Metalcu s publikom. Što se tiče samog rada to je bilo pomalo haotično, ali je bilo jako kreativno.Imao sam jako veliku tremu, budući da nisam Sarajlija, ali dobio sam puno, puno čestitki od pravih Sarajlija. Tako da sam presretan s reakcijama na „Deset u pola“.

Kako uopće doživljavate rad u BiH i s bh. kolegama?

– Meni ovo nije bio prvi put da radim u Sarajevu. Ja sam jako puno vremena proveo u Sarajevu dok smo snimali „Lud, zbunjen, normalan“. Bio je period od tri-četiri godine kada sam barem mjesec u toku godine proveo u Sarajevu. Imali smo i čuveni bend „Karne“. Bend još postoji, ali ja se manje priključujem nego što sam nekada, kad sam bio stalni član. Nije floskula, ali ja se stvarno u Sarajevu osjećam kao kod kuće.

 Član ste i sarajevske agencije „Zona“ Anile Gajević.

– Tako je, ja imam tajnu agenticu.

Ubrajate se u glumačku elitu ovih prostora. Da li Vam je to omogućilo da ne razmišljate o plaćanju računa, valu poskupljenja i sličnim stvarima?

– Nažalost nije. Jako je teško još uvijek na našim prostorima živjeti od ovog posla, a kad čovjek duže radi onda sve više shvaćaš kako je veliki propust gdje smo mi glumci pogotovu u odnosu na muzičare apsolutno obezglavljeni. Nemamo nikakva prava na nikakve reprize, na nikakva izvođačka prava…Što je pogotovo teško mojim kolegama u penziji, jer su i penzije nikakve. Danas ima puno privatnih televizija, gdje se sve jako puno reprizira, i u svakoj epizodi, filmu ima jako puno reklama, a glumci još uvijek od toga nemaju ništa. Glumci su potpuno obespravljeni i to je jako tužno. No, neki pomaci ipak postoje Nadam se u bliskoj budućnosti da će to biti riješeno, jer to jednostavno nije OK.

 Čije filmove Vi najradije gledate i ko je Vaš najdraži glumac ili glumica?

– Najradije gledam svoje. Ima ih dosta za tuđe nemam vremena.

Malo misto

Jesti li kao mlad glumac imali glumačkog uzora?

– Odrastao sam na serijama „Malo misto“, „Velo misto“, „Gruntovčani“… Tako da su moji veliki uzori bili Ivica Vidovoć, Špiro Guberina, Boris Dvornik, Fabijan Šovagović…Ali i u ex yu prostora ima ih puno. Što se inozemstva tiče ja sam vam kalsičan. Robert De Niro, Al Paćino, Entoni Hopkins (Anthony Hopkins)… Manje više glumci koji se sviđaju svima.

 Na čemu trenutno radite?

– Prije nekoliko dana sam završio film „Smrt djevojčice sa žigicama“ Zorana Ferića u režiji Gorana Kulenovića. Snimali smo na Rabu mjesec dana i nekoliko dana u Crnoj Gori. To je divan roman, znat će odmah o čemu se radi oni koji su ga pročitali. Mi u Hrvatskoj zaista imamo divnih pisaca i prekrasnih romana i drago mi je da se otvaraju ta vrata ekranizacije romana.

Opišite sebe u tri riječi.

– Visok, lijep i plav.

Sistem nije napravljen da se filmovi takmiče u zaradi

 Kako komentirate pojavu komercijalnih filmskih hitova iz Srbije “Toma” i “Južni vetar”?

– Nije to prvi put da se događa neki hit, ali šteta da se to dešava svakih sedam-osam ili deset godina. I u drugim zemljama regiona je bilo velikih hitova „Svećenikova djeca“, „Ko je počeo rat na mom otoku“, „Šta je muškarac bez brkova“- to je što se tiče Hrvatske. Želim da toga bude što više i super je da filmovi na ovim prostorima postaju sve više komercijalni. Budući da smo mi male zemlje, koje imaju izraženu autorsku kinematografiju, tako da ni sistem nije napravljen da se filmovi takmiče ko će koliko zaraditi na blagajni. Ali kad se takvi stvari dogode to pozdravljam i to je dobrodošlo.

Novi val mi je bio zanimljiv, ali muzički

Bojite li se novog vala pandemije koronavirusa?

– Novi val mi je bio zanimljiv kao muzički 80-ih godina, a ovdje ovaj novi val ne zvuči tako dobro. Tako da ne znam šta bih rekao, na cijeloj zemaljskoj kugli ljudi imaju svoje strahove, svoja razmišljanja o tome. Jedva čekam da sve to prođe.