Gorka ispovijest Nermine Bečić iz Vareša: Davio je mog 10-godišnjeg sina koji boluje od šećerne bolesti, rekao je da ne želi ići u školu i da se želi ubiti

Vršnjačko nasilje godinama se proteže kao alarmatna tema u Bosni i Hercegovini, a ista u većini slučajeva dobije isključivo trenutni efekt „smirivanja“ situacije od strane onih koji bi trebali stati u zaštitu osnovnih prava djece, dok se samo rijetki odluče dubinski baviti problematikom kada zlostavljanje nastavi svoj tijek i dobije epilog od kojeg brojni roditelji strepe. 

Novi slučaj takvog nemilog nastavka zabilježen je ovih dana u Varešu.

– Zamislite da vam dijete od deset godina dođe uplakano kući govoreći kako ne želi ići u školu i kako sebi želi oduzeti život – ovim potresnim riječima počinje svoju gorku ispovijest za portal “Avaza” Nermina Bečić, 36-godišnja samohrana majka troje djece, koja tvrdi kako je njen sin, desetogodišnji A. B., doživio nasilje u Osnovnoj školi „Vareš“ prije nekoliko dana.

Slučaj je prijavljen policiji u petak, ali kako Bečić ističe, pokušaji da do krivične prijave ne dođe, nisu izostali od strane školskog osoblja. Nastojali su smiriti situaciju garantirajući da se takvo nešto neće ponoviti. No, vapaj majke bio je jači. 

Moje dijete boluje od šećerne bolesti

Desetogodišnji A.B. kući se iz škole vratio s modricama, otiscima prstiju po vratu i uplakanih očiju s željom da se nikad više ne vrati u tu školu jer je izložen fizičkom nasilju.

– Na malom odmoru došlo je do konflikta između dvoje djece, a moj sin je imao potrebu da to spriječi, pa se umiješao u sukob, gdje je, nažalost, prošao davljenje od strane svog vršnjaka, i koji ga je, prema riječima ostalih učenika, vukao nasilno po cijeloj učionici. Dječak je zbog tog nemilog poteza pao i o tom slučaju me niko iz škole nije obavijestio – navodi uplakana Nermina Bečić koja svog sina svaki dan prati u školu kako se takvo nešto ne bi ponovilo.

Međutim, pratnja koja je sasvim opravdana nije prošla bez problema.

U pokušaju da razgovara s dječakom koji je povrijedio njenog sina, Bečić je optužena kako je povisivala ton i da ga je povukla za ruku. Njegovi roditelji su reagirali prijetnjama i uvredama prema njoj.

– Moje dijete boluje od šećerne bolesti. Mogao je od stresa i takvog nemilosrdnog ophođenja pasti u komu, a ja o tome ne bih znala jer škola po tom pitanju nije reagirala. Zvala sam pedagogicu škole, a ona je uporno ukidala moj telefonski poziv. Da mi nije ispričala njegova školska prijateljica, možda o tome ne bih ni saznala, jer se dijete u tom stanju šoka možda ne bi usudilo ni progovoriti o tome. Na miran način sam prišla dječaku ispred škole u nastojanju da riješim problem i da zaustavim bilo kakav sličan scenario, ali napadnuta sam od strane njegovih roditelja. Govore kako sam povisivala ton i vukla dječaka za ruku. To naravno nije istina, povukla sam svoje dijete, a svoju izjavu sam predočila i policiji koja je upoznata i s prijetnjama od strane majke tog dječaka – kazala je Bečić.

U obližnoj prodavnici nakon vršnjačkog nasilja susrela se s majkom dječaka koji je, kako Nermina ističe, napao njenog sina.

– Počela je da me vrijeđa jer sam samo htjela skrenuti pažnju da je moje dijete bolesno i da ne smije biti izloženo takvom stresu, na šta je ona odgovorila uvredama koje će biti i sudski razmatrane. Počela je da me davi i govori kako sam siromašna i da od nje Sud ima šta uzeti, a da od mene nema jer nas uzdržava socijalna služba. Kao i svaka majka želim zaštititi svoje dijete, ali i tuđu mladost koja slično proživljava. Moja djeca su znala leći u krevet gladna, ali nikad nismo pristali na sažaljenje ili da ja odem tražiti od nekog milostinju. Cijepam drva, zaradim dnevnicu, snađem se. Policija je također bila na mjestu ovog događaja i stali su na moju stranu govoreći toj ženi kako me ne bi trebala vrijeđati na osnovu teške životne situacije. Dobila sam prijetnje, rekla mi je da je uvezana s nekim ljudima – dodala je Nermina.

Na ovu situaciju reagirao je i direktor škole Muris Parić koji je obećao pomoći i zaštiti dječaka, ali Nermina kaže da obećanje nije dovoljno ako samo ostane na riječima.

– Moje dijete je moglo umrijeti, morali su me konaktirati, a ne obećavati nakon saznanja od djece da mom sinu neće nedostajati dlaka s glave. Nije ovo prvi put, zbog toga sam odlučila i na ovaj način reagirati kako bih to spriječila. Prethodni slučaj bilježio je nasilje nad mojim sinom zbog pola marke od strane starijeg dječaka iz iste škole. Učionice nemaju video nadzor, a jedina kamera koju imaju snima samo vanjski dio, tačnije polovicu školskog dvorišta. Prostorije u kojima djeca često dožive takvav ishod, ostaju bez dokaza. Moje dijete je uslijed davljenja udarilo od ćošak stola i zadobilo povredu. Da ne pratim svoje dijete u školu ko zna šta bi bilo – govori Nermina.

Samohrana majka u potresnoj ispovijesti za „Avaz“ navela je kako nema dovoljno novčanih sredstava za javni prijevoz koji bi bio potreban u slučaju ispisa iz škole.

Svaki dan pratim dijete do škole

– Ja bih ga sutra ispisala, ali nemam sredstava da djecu vozim u drugu ustanovu. U tom slučaju želim da se izborim da moje dijete sutra ode bez straha u školu i da neće spuštati glavu od onih koji su mu ovo uradili. Iz škole su mi poručili da će uz prisustvo lokalne policije u ponedjeljak, 27. septembra, biti održan sastanak u školi. Učenici koji su svjedočili tom činu imat će učešća u istom. Da ne pratim svoje dijete do škole ko zna do čega bi došlo. Čak i kad izađem sa sinom u park govori mi kako je vidio njegovog oca koji je inače vlasnik kafića u blizini. Dječak ne spava i vidno je uznemiren zbog ovog slučaja. Još je roditelja iz te škole čija su djeca slično doživjela od strane vršnjaka – kaže ona.

I samo su rijetki oni koji odluče tome stati u kraj i ne pristanu na zataškavanje rečenicom „da će nadređeni učiniti sve da se to ne ponovi“, iako je prvi zadatak- zaštita koja nikada, pogotovo u ovim situacijama, ne bi smjela ostati snažna samo na obećanju.

Nermina Bečić poduzela je konkretne korake koji ovaj, kako navodi strašan događaj, ne može zaboraviti. Pozvala je sve roditelje da prijave nasilje i stanu u zaštitu svog djeteta, kao i da o ovoj važnoj temi razgovaraju sa svojom djecom.

– Ne dozvolite da zbog uplitanja u sukob u kojem dijete osjeća potrebu da zaštiti drugog, dobijete kasni poziv da je njegovo dijete teško povrijeđeno ili da je zbog šutnje podleglo povredama – zaključila je na kraju Nermina Bečić. 

Kontaktirali smo i školu u Varešu, ali do trenutka objavljivanja ovog teksta, nismo dobili odgovor.