Građane snimaju u banci, zdravstvenoj ustanovi, firmi: Puno je situacija gdje je videonadzor izvan kontrole

U mnogim javnim ustanovama, poput pošti, banaka, apoteka, šalterskih sala u općinama, zdravstvenih ustanova, policijskih stanica, tržnih centara, firmi…, postavljene su kamere.

Svaka kamera koja snima prostor u kojem se kreću ljudi može prikupljati podatke koji omogućavaju identifikaciju.

To znači da snimci iz videonadzora nisu samo materijal, nego i lični podaci osobe koji moraju biti zaštićeni.

Primjera radi, u bankama postavljene su kamere tako da snimaju, ne samo ruke posjetioca, nego i njegovo lice. Ista situacija je i u drugim ustanovama, kompanijama.

U zdravstvenim ustanovama snimaju se i radnici i pacijenti. Većina ovih drugih i ne zna za to.

Ozbiljno kršenje privatnosti 

Advokatica Lana Sarajlić kaže kako je evidentno da je jako česta upotreba videonadzora, kako u privatnom, tako i u realnom sektoru, a to da li je neko snimanje zakonito ili nezakonito, zavisi od slučaja do slučaja. 

Novim zakonom o zaštiti ličnih podataka u BiH definirano je gdje je zabranjeno postavljati kamere. To se prije svega odnosi na toalete, svlačionice, prostorije za presvlačenje, tuševe, sobe za odmor zaposlenih i slične prostore.

Postavljanje kamera u takvim prostorima predstavljalo bi ozbiljno kršenje privatnosti i moglo bi dovesti do visokih kazni, ali i krivične odgovornosti, zavisno od situacije.

– Jako puno je situacija gdje je videonadzor izvan kontrole. Svakodnevno na različitim mjestima vidimo kamere, pa se postavlja pitanje – u kojoj je on mjeri zakonit i da li se vrši pretjeran videonadzor, što nas dovodi u veći problem, te da li se adekvatno vrši obrada samih podataka pribavljenih videonadzorom. Znači, da li samo ovlaštene osobe imaju pravo pristupa takvim podacima ili pristup imaju i oni kojima je to zabranjeno – navodi Sarajlić i dodaje kako su privatni videonadzori u većem broju slučajeva van kontrole.

Građani bi se, prije svega, kako ona kaže, trebali upoznati sa svojim pravima i ovlasti zaštite ličnih podataka, barem u osnovnoj mjeri kako bi mogli ostvariti svoja prava.

– Ukoliko primijete da se vrši obrada podataka putem videonadzora, koja bi mogla imati elemente povrede Zakona o zaštiti ličnih podataka u BiH, savjet je da se prije svega obrate sa zahjevom za zaštitu svojih prava subjektu koji vrši snimanje, a postoje i drugi mehanizmi zaštite koji uključuju i Agenciju za zaštitu ličnih podataka. Građani moraju biti informisani u dovoljnoj mjeri kako bi znali prepoznati zloupotrebe svojih ličnih podataka – napominje Sarajlić.

Zakon o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini objavljen je 28. februara 2025, a njegova službena primjena počela je u oktobru iste godine.

Iz Agencije za zaštitu ličnih podataka u BiH kažu kako se videonadzorom vrši pribavljanje zvučnih, vizualnih i eventualno drugih zapisa (datum i vrijeme nastanka videonadzora) i njihovo pohranjivanje.

– Videonadzor predstavlja obradu ličnih podataka kada se vrši zapis o monitoringu fizičke osobe. Pošto se radi o sistematskom prikupljanju ličnih podataka, upotreba videonadzora mora biti propisana zakonom ili je kontroloru dopušteno da ovaj vid obrade ličnih podataka koristi kao nužnu mjeru tehničke zaštite. Kada videonadzor nije propisan zakonom, kontrolor mora odrediti svrhu njegove uspostave. U tom slučaju praćenje određenog prostora putem videonadzora dopušteno je samo ako je to nužno za zaštitu osoba i imovine i ako ne prevladaju interesi nositelja podataka – navode iz Agencije.

Dodaju da videonadzorom mogu biti obuhvaćeni samo prostori ili dijelovi prostora čiji je nadzor nužan radi postizanja svrhe.

– Uspostavljanje videonadzora nad javno dostupnim objektima velikih površina, kao što su sportski objekti, zabavni centri, trgovački centri ili parkirališta ili vozila javnog prijevoza, dopušteno je isključivo u cilju zaštite života, zdravlja i slobode osobe te imovine. Kontrolor podataka koji se služi videonadzorom dužan je donijeti odluku koja će sadržavati pravila obrade s ciljem poštivanja prava na zaštitu privatnosti i ličnog života nositelja podataka. Ako videonadzor nije propisan zakonom, kontrolor podataka ili obrađivač dužan je na vidnom mjestu istaknuti oznaku o videonadzoru – pojašnjavaju iz Agencije.

Napominju da oznaka o videonadzoru sadrži sljedeće informacije: da je prostor pod videonadzorom, podatke o kontroloru podataka, odnosno obrađivaču i kontaktne podatke putem kojih nositelj podataka može ostvariti svoja prava.

– Oznaka treba biti vidljiva najkasnije prilikom ulaska u vidokrug snimanja. Kontrolor podataka ili obrađivač dužan je u sistemu videonadzora javno dostupnih objekata bilježiti zapise o upotrebi sistema i čuvati ih najmanje 12 mjeseci. Prema navedenom javne i druge ustanove, kao što su pošte, banke, apoteke, općine, zdravstvene ustanove, policijske stanice, firme, ukoliko nemaju zakonom propisanu obavezu postavljanja videonadzora, moraju pronaći pravni osnov, donijeti odluku o uspostavljanju videonadzora, osigurati zaštitne i sigurnosne mjere, odnosno i mehanizme za osiguravanje zaštite ličnih podataka – stoji u odgovoru iz Agencije za zaštitu ličnih podataka u BiH.

Visoke kazne za prekršioce zakona  

No upravo brojni prigovori građana odnose se na nepostojanje obavijesti o postavljenim kamerama u ustanovama ili nedostatak kontakta kontrolora.

– Obavještenje da se prostor snima moralo bi biti istaknuto na mjestu tako da je svima koji ulaze vidljiv. Ako postoji valjan osnov za postavljanje videonadzora, to osoba ne može zabraniti, ali ona to mora znati kako bi sama odlučila da li želi biti u tom prostoru i da li želi da je se snima ili ne? Svaki pojedinac, ukoliko se snimanje vrši, ima pravo znati – ko se snima, na koji način i šta se radi sa njihovim ličnim podacima – naglašava Sarajlić.

Najčešći razlog uspostavljanja videonadzora u praksi je zaštita ljudi i imovine. No pored valjanog pravnog osnova, važno je, prema riječima advokatice, definisati i način funkcionisanja videonadzora.

– Mora se na nivou svakog subjekta koji ima videonadzor propisati – kako se on vrši, da li su kamere usmjerene u pravom pravcu, da li se snima ono što bi trebalo ili se time narušava nečija privatnost. Pravilima bi se trebao definisati način vršenja videonadzora kako se ne bi pretjerano zadiralo u nečiju privatnost, a kako bi se s druge strane ostvarila svrha videonadzora – ističe Sarajlić.

Za kršenje Zakona predviđene su značajne novčane kazne koje se kreću od 500 KM za zaposlene koji učine prekršaj, do 40.000.000 maraka za pravna lica.

U slučaju preduzetnika moguće je izricanje sankcije do četiri posto ukupnog godišnjeg prihoda na svjetskom nivou.

Za specifične kategorije prekršaja, zakon predviđa različite granice: za zaposlene osobe koje svojim djelovanjem uzrokuju povredu propisa, kazna je između 500 i 5.000 KM, za odgovorna fizička lica (direktore, rukovodioce, službenike) od 5.000 do 70.000 maraka, dok se za pravna lica (kontrolore) predviđaju kazne od 10.000 do 20.000.000 KM ili do dva posto ukupnog godišnjeg prometa na globalnom nivou, ako je ta vrijednost viša.

U težim slučajevima, za pravna lica (obradu podataka), kazna može dostići 20.000 do 40.000.000 KM ili kod poduzetnika iznos od četiri posto ukupnog globalnog prihoda.

– Visoke kazne prate evropsko zakonodavstvo, a kako su uvedene takve kazne na nivou Evropske unije, ova tema se jako uozbiljila. Očekujem da će tako biti i kod nas, jer visoke kazne su primjenjive i u BiH za čitav spektar eventualnih povreda Zakona o zaštiti ličnih podataka – zaključila je Sarajlić.

Faktor.ba