Gvantanamo: Šokantna ispovijest zatvorenika (VIDEO)

Gvantanamo: Šokantna ispovijest zatvorenika (VIDEO)

Gvantanamo

U martu 2013. godine na površinu su počeli izlaziti izvještaji o štrajku glađu u Gvantanamu, US logoru na Kubi, kako prenosi Guardian. 17 zatvorenika i dalje štrajka, od kojih 16 biva prisilno hranjeno. Dvojica su hospitalizirana.

Detalje, dosada nepoznate široj javnosti, imate priliku pogledati u ovom kratkom animiranom filmu, baziranom na iskazima petorice zatvorenika iz Gvantanama. Ovaj film potpuno otkriva brutalno maltretiranje zatvorenika koji štrajkaju glađu.

UPOZORENJE: Video sadrži scene koje bi gledaoci mogli smatrati uznemirujućim!

„Zatvoren sam u Gvantanamu 11 godina i 6 mjeseci. Nikad nisam optužen za neki zločin. Nikad nisam imao suđenje. Imam ženu i djecu i odobreno mi je puštanje već više od pet godina. Nisam ja taj koji želi sebi nauditi, administracija je ta koja me povrjeđuje.

Nikad neću zaboraviti prvi put kad su mi gurnuli cijev za hranjenje kroz nosnicu. Ne mogu vam opisati koliko je bolno biti nasilno hranjen na ovaj način. Kad sam uboden osjetio sam nagon za povraćanjem. Osjetio sam jake bolove u prsima, grlu, stomaku… Stave vas na stolicu (podsjeća me na stolicu za smaknuće), a noge i ramena su vam vezani kaiševima. Ako cjevčica ode pogrešnim putem, tekućina vam može ući u pluća.

Premješten sam u Kamp 5, najgori od svih. Situacija je ovdje naročito loša. Stražari se teturaju kroz procjepe, pričaju, pjevaju… NIkad ranije nisam razmišljao da štrajkam glađu, ali štrajkam jer želim svoju slobodu. Želim da znam koja je moja sudbina.

Doktorica me pokušala uvjeriti da prekinem štrajk glađu. Rekao sam joj da ću štrajkati sve dok stražari ne prestanu vrijeđati naš Kur’an. Rekao sam još i da Predsjednik mora ispuniti svoje OBEĆANJE kako će okončati noćnu moru u Gvantanamu.

Ležao sam bolestan u zatvorskoj bolnici i odbijao da me se hrani. Grupa od osam vojnih policajaca provalila je vrata. Vezali su mi ruke i noge za krevet. Nasilno su mi priključili infuziju u ruku. Proveo sam 26 sati u ovom stanju. Nešto kasnije počeli su me hraniti putem nazalnog katetera. Hrana je prebrzo išla u moj stomak. Zamolio sam ga da smanji brzinu. Ne samo da je odbio moju molbu, nego je pokušao ubrzati proces. Nakon što je završio svoj posao, naglo je iščupao cijev iz mog nosa.

Nadam se da će političari razumjeti kako ovo nema veze sa hranom. Ne mogu podnijeti da ostanem ovdje trenutak duže, gotov sam… zato se žrtvujem. Vlasti se poigravaju sa težinom zatvorenika. Vagaju zatvorenike sa okovima i to odmah pošto su popili veliku količinu vode. Skrivaju zapise o težini od zatvorenika, tako da se ne zna šta je zapisano.

I dalje me nasilno hrane. Dva puta dnevno vežu me za stolicu u ćeliji. Nikad ne znam kad će banuti. Ponekad dođu uvečer, dok spavam. I iako si već naviknut na to, adrenalin pojuri, srce počinje jako lupati. Nešto poput automobilske utrke koja se vozi 180 milja na sat.

Kad sam se vratio iz rekreacijskog dvorišta, sve u mojoj ćeliji bilo je razbacano i ispreturano, poput smeća. Papiri su bili svuda po podu. Uzeli su mi sve iz ćelije, moja dokumenta, čak i crteže moje djece.

Osamdeset četvero nas imamo odobrenje za puštanje iz zatvora, a i dalje smo ovdje. Napustimo Gvantanamo čistih srca i bez mržnje. Mržnja je zlo. Ona škodi osobi koja mrzi, kao i osobi koju mrzi.

Drže me ovdje na neodređeno, bez optužbe. Jedino rješenje je da me puste, jer ništa nisam skrivio! Sada imam 46 godina. Sve što želim je da ponovo vidim svoju porodicu. Sve što želim je biti slobodan…

Ma koliko vam se činio jak, istina je da umirem iznutra.  Ali oni ne žele da umremo i oni ne žele da živimo kao ljudska bića.

Bol je svuda okolo. Ne želim umrijeti u Gvantanamu.“

theguardian

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE