Gost emisije Art Kvart razgovor bio je Emir Hadžihafizbegović, jedan od najznačajnijih glumaca bh. i regionalne scene. Glumac snažnog filmskog i pozorišnog izraza, iza kojeg stoji više od četiri decenije rada, deseci filmskih uloga, stotine pozorišnih predstava i brojne nagrade.Hadžihafizbegović smatra da u glumačkom poslu nije presudna slava, već trajanje, koje se može postići isključivo profesionalizmom. Andy Warhol je rekao da će u 21. vijeku slava trajati 15 minuta, i to je tačno.Još kao student Akademije scenskih umjetnosti dobio je veliku filmsku ulogu u filmu Otac na službenom putu, što je snažno obilježilo njegov profesionalni put. Kao student druge godine Akademije dobio sam veliku ulogu.Glumački habitus, kako kaže, nastaje iz božjeg dara, Akademije i dubokog interesa za ljude s društvenih margina. Mene su uvijek zanimali ljudi s margine – beskućnici, Romi, ljudi koji su pali s društvenog vrha.O svom profesoru govori s umjetničkim poštovanjem. Ali loša procjena na koju će stranu historije stati.Hadžihafizbegović jasno razlikuje bavljenje politikom od posjedovanja političkog stava, koji smatra moralnom obavezom. U Bosni i Hercegovini biti konformista znači biti kukavica.Smatra da je cijela historija umjetnosti neraskidivo vezana za politiku i društveni kontekst. Ne postoji apolitična umjetnost.Navodi brojne svjetske umjetnike koji su platili cijenu zbog svojih političkih uvjerenja. I ja sam je platio, i ponosan sam na to.Uloge je birao prema ličnoj i umjetničkoj savjesti, a ne prema honoraru. Radio sam filmove i besplatno, ako sam vjerovao u scenarij i ljude.Kaligulu vidi kao lik koji snažno korespondira sa savremenim društvom. Vremena se mijenjaju, ljudi ostaju isti.Predstava Žaba ostavila je dubok trag, kako na glumce, tako i na publiku. Mirso Tuka je bio duša te predstave.Smatra da je predstava Žaba nepravedno izostavljena s MESS-a. To je teatarski falsifikat.Precizno vodi evidenciju svog rada i ističe regionalni i međunarodni karakter karijere. Ako se sam ne baviš svojim opusom, neće niko.Priprema monografiju u kojoj govori o životu, umjetnosti i borbama. Moj život je bio fajt.Monodrama je njegov lični odgovor na stanje duha u društvu. Kroz lik profesora matematike govorio sam o primitivizmu, neznanju i banalizaciji društva.Vjeruje da teatar nije u krizi jer nudi živi kontakt s čovjekom. Umjetnost može promijeniti svijest.Glumu vidi kao terapiju i poziv koji vrijedi živjeti. I dok je kultura žilava, kako je govorio Kara Hasan, ni državi se ne može desiti ništa loše.