Screenshot 2
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
Kurbani 2021

Ako je pitanje porasta Kine i njenog mogućeg sudara sa Sjedinjenim Državama centralno pitanje u svjetskim poslovima danas, onda je rivalstvo između Rusije i SAD-a najhitniji sigurnosni izazov u evropskom teatru.

Stavovi su ovo koje u autorskom tekstu za “Fair observer” iznosi analitičar međunarodnih odnosa i doskorašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Maleziji Emir Hadžikadunić, koji navodi da, od druge polovine Obamine administracije, do prvog mandata Donalda Trumpa i sadašnjeg početnog mandata predsjednika Joea Bidena, SAD su pojačale pritisak na Rusiju.

“Washington je uveo sankcije, protjerao ruske diplomate, ojačao Sjevernoatlantski savez (NATO), rotirao trupe kroz Poljsku i baltičke države i izvodio vojne vježbe pored ruske granice. ‘Defender Europe 2021’, jedna od najvećih vojnih vježbi pod vodstvom američke vojske u posljednjih nekoliko desetljeća, trajat će do juna, a u njoj će sudjelovati 28.000 vojnika iz 27 država”, navodi Hadžikadunić.

Ako ćemo vjerovati raširenom narativu da je Peking najopasniji suparnik Washingtona, tada su SAD i njihovi saveznici koji se boje Rusije i pakleno brane Evropu od navodnog miješanja Kremlja pogrešno vođeni, ili jesu li, pita se Hadžikadunić.

Dilema o sigurnosti

“Na primjer, poput tenzija oko statusa Tajvana, i Ukrajina je žarište za složenu borbu za moć između Istoka i Zapada na evropskom kontinentu. Ukrajina kao suverena država i Tajvan kao samoupravni entitet dijele zajedničke karakteristike: obje se nalaze u opasnim geopolitičkim regijama na periferiji poretka pod vodstvom SAD-a, a obje povećavaju svoju vojnu potrošnju. Nadalje, SAD ne pružaju eksplicitne sigurnosne garancije ni za jedno ni za drugo. Na malo drugačije načine i Peking i Moskva ne misle da Tajvan (u slučaju Kine) i Ukrajina (u slučaju Rusije) imaju pravo na samoopredeljenje, posebno u domenu vanjske politike”, piše Hadžikadunić.

Međutim, kako navodi Hadžikadunić, postoji velika razlika između njih dvoje i što se tiče Ukrajine, događaji su vjerovatno prošli kroz kraj bez povratka, posebno u pogledu Krima, koji je Rusija anektirala 2014. godine, što je, kako neki tvrde, bio preventivni napor da spriječi da poluostrvo u budućnosti postane potencijalna pomorska baza NATO-a.

“SAD i države članice NATO-a navodno odbrambene poteze Rusije da poveća vlastitu sigurnost u područjima duž svoje periferije doživljavaju kao uvredljive, iznuđujuće kompenzacijske akcije. To uključuje povećano američko vojno prisustvo na Baltiku i drugdje duž istočnih granica NATO-a i daljnje širenje na jugoistok Evrope. Mjere su zauzvrat izazvale uzvratne korake Moskve, poput nuklearne vojne modernizacije, zauzimanja agresivnih stavova prema susjednim državama ili raspirivanja plamena unutrašnje krize u Crnoj Gori 2015-16 i Republike Sjeverne Makedonije 2017-18. Ovog mjeseca Rusija i Srbija pokrenule su zajedničke vojne vježbe koje se podudaraju s vježbama Defender Europe koje se održavaju u susjednim balkanskim državama”, ističe Hadžikadunić.

Dijada između SAD-a i Rusije u Europi nije samo sigurnosna dilema, navodi on, dodajući da Moskva također dvosmisleno kontrolira svoje protivnike.

Kao primjer za ove tvrdnje, Hadžikadunić navodi da je ruski predsjednik Vladimir Putin otvoreno upozorio Zapad na neprijavljene crvene linije. Skupio je i zatim započeo povlačenje više od 100.000 vojnika s ukrajinske granice kako bi pokazao sposobnost Rusije da eskalira i deeskalira sukob na istoku Ukrajine, ali bez otkrivanja strateških planova Moskve.

“Moskva je u misiji da ispravi „najveću geopolitičku katastrofu veka“, kako je predsednik Putin jednom opisao raspad Sovjetskog Saveza. Rusija je ozbiljno zainteresirana za zamjenu postojećeg liberalnog poretka pod vodstvom SAD-a, prvenstveno onog koji se proteže izvan Gvozdene zavjese, povoljnim i manje demokratskim evropskim režimima koji odgovaraju ruskom kalupu. Ove ideje široko je propagirao ruski neoevroazijski pokret od devedesetih. Igor Panarin, profesor na Diplomatskoj akademiji ruskog Ministarstva vanjskih poslova, zalagao se za Evroazijsku uniju sa četiri glavna grada, na primer, uključujući jedan u Beogradu”, ističe Hadžikadunić.

U novije vrijeme Anton Shekhovtsov, direktor Centra za demokratski integritet, naglasio je kritično važnu tendenciju: rastuće veze između ruskih glumaca i zapadnih krajnje desničarskih političara kako bi se postigao utjecaj na evropsku politiku i potkopao zapadni liberalni poredak. Čineći to, kako David Shlapak piše za RAND, “Rusija bi nastojala podijeliti savez [NATO] do te mjere da ga raspusti, prekinuti transatlantsku sigurnosnu vezu i ponovno se uspostaviti kao dominantna sila u istočnoj i centralnoj Evropi”.

Projekcija snage

“Neki mogu tvrditi da su ciljevi Rusije tangencijalni. Ono što je zaista važno je sposobnost Moskve da projektuje jaku snagu širom evropskog kontinenta. S tim u vezi, skeptici uglavnom dovode u pitanje sposobnost Rusije da izazove europske nacije u scenariju u kojem SAD prestaju pružati zaštitu svojim europskim saveznicima. Njihova tipična referentna tačka je da je Rusija samo ‘divovska benzinska pumpa’ ili da je njen godišnji BDP ‘manji od talijanskog’. Međutim, ono što se ovdje obično zanemaruje je ruski nuklearni kapacitet da ‘uništi Sjedinjene Države – i, ne slučajno, njihove evropske saveznike – kao funkcionalno društvo’. Iako je malo vjerovatno da će Moskva ikada pribjeći takvoj krajnosti, činjenica da ima nuklearnu opciju trebala bi poslužiti kao podsjetnik na njen energetski potencijal”, piše Hadžikadunić.

Ruska veličina, naglašava Hadžikadunić ogromni prirodni resursi i impresivan arsenal cyber oružja također su omogućili Kremlju da udari iznad svoje težine i slijedi ne samo odbrambenu politiku, kao što smo vidjeli u Gruziji 2008. godine, te na istoku Ukrajine i Krimu 2014. Rusija je poslala trupe u Siriju i plaćenici u Libiju, te pružili podršku venecuelanskom predsjedniku u ratu, Nicolasu Maduru. Hadžikadunić dalje navodi da je zatim je došlo do navodnog miješanja u američke predsjedničke izbore 2016. godine i novijeg cyber-napada SolarWinds koji se pripisuje ruskim hakerima. Štoviše, prema analizi korporacije Rand, Rusija bi mogla nanijeti odlučujući poraz snagama NATO-a u baltičkoj regiji i stići do predgrađa Talina i Rige u roku od 60 sati.

“Ako bi SAD odlučile smanjiti svoje prisustvo u evropskom pozorištu, slično kao što su to učinile na Bliskom istoku za vrijeme Donalda Trumpa, Rusija bi se suočila s malim potezima ka širenju sfere svog utjecaja u istočnoj Evropi. Evropski kontinent više ne bi bio jedinstven i slobodan u skladu sa kolektivnom sigurnošću i liberalnim principima. Populističke i nacionalističke vlade u centralnoj i jugoistočnoj Evropi bile bi u iskušenju da potraže druga sigurnosna rješenja. Može se samo zamisliti evropski podsustav na sliku Rusije, podijeljen između evropskih polova koji pokušavaju uravnotežiti jedni druge”, naglašava Hadžikadunić.

Sukobi oko novih granica na Balkanu, na primjer, o kojima se nedavno raspravljalo u “osporavanom non-paper-u”, mogli bi se isticati izvan kontrole i prerasti u nove regionalne ratove, tvrdi on. Američki saveznici u zapadnoj Evropi ne samo da bi bili razočarani, već i uplašeni za vlastitu budućnost. Konačno, i drugi američki saveznici širom svijeta, posebno članovi balansirajuće koalicije u azijsko-pacifičkom regionu, poput Australije, također bi znali da više ne mogu računati na Washington.

“Do sada nijedna američka administracija nije pokazala nikakvu namjeru da Evropu napusti kao vitalno područje američkog globalnog otiska u koje je uložila ogromnu količinu krvi i blaga tokom prošlog stoljeća. Rusija takođe želi ono što želi svaka nacija – sigurnost i odsustvo konkurencije duž njenih granica. To nas dovodi do onoga što je istoričar Michael Howard jednom nazvao ‘najopasnijim od svih raspoloženja’, u kojem SAD ne bi prihvatile ispadanje u drugi rang evropskog podsistema. Rusija takođe nikada ne bi tolerisala sličan ishod za sebe u svom susedstvu”, tvrdi Hadžikadunić.

Zato će će Ukrajina, koju SAD nisu dužne braniti ugovorom, ostati žarište. Najizloženije države – Latvija, Litvanija i Estonija – prema kojima SAD imaju obvezu prema članku 5. NATO-a, ostat će ranjive uglavnom zbog njihove geografije. Druge zemlje srednje i istočne Evrope, poput Poljske, Rumunije ili Bugarske, i dalje će gajiti strah od ruskih geopolitičkih ambicija. Pitanje je samo koliko dugo ovo strateško rivalstvo može ublažiti najopasniji ishod i izbjeći spiralu ka širem evropskom neredu, zaključuje Hadžikadunić u tekstu za “Fair observer”.