Hafizović: Post šutnje je najpristojniji način primanja milosti objave

Istinskim, suštinskim postom zatvaraju se stranice fizičkog svijeta, a otvaraju obzorja metafizičkog. To su duhovni organi transcendentne spoznaje u nama duša (al-ruh), srce (al-fuad), stvaralačka imaginacija (al-khiyal) i intelekt (‘al-‘aql).

Ovako profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu akademik prof.dr. Rešid Hafizović opisuje suštinu i značaj posta. Naglašava da post nije tek gladovanje, nego podrazumijeva duhovni preobražaj tijela, uma, duše i srca.

On ističe da je duhovna institucija posta bila prisutna unutar svakog historijskog razdoblja i unutar svake zajednice kojoj je Bog ikad govorio. U tom smislu duhovna institucija posta u izvornoj monoteističkoj religiji je suštinski ostala nepromijenjena, a arapski pojam za tu vrstu posta je siyam.

Dodaje da je ramazanski post vezan “uz ono svetopovijesno kalendarsko vrijeme koje karakterizira završnicu objave i pečatnu misiju Poslanika islama (a.s.)”.

– Taj post se načelno definira kao “post šutnje” i izražava se pojmom sawm, koji je samo jednom pomenut u Kur’anu kroz slučaj hazreti Merjeme i njenog sina ‘Isaa (a.s.) – kaže on.

Za njega post nije puko gladovanje – post je čin primjenjenog Te’wila, bespremačan dar Božiji.

Post kao dar i kao duhovna institucija religijske tradicije islama etimologijom arapskog pojma sawm i siyam nagovještava razdoblje “u kojem zašućuje ilovačna maska ljudskoga bića, kako bi progovorili duhovni organi stvarne, suštinske fizionomije ljudskoga bića”.

– Stoga se i kaže da postiti znači dosegnuti zenitnu tačku duhovnoga rasta u kojoj se pogledom Stvoritelja zaklanja gledanje suštine stvari očima stvorenja. Istinski postiti znači motriti iskonsku prirodu stvari snagom Istine koja svlači egzistencijalne maske stvari i bića, a ne vrlinom privida koji se zaustavlja na pjeni Bitka i na izvanjskoj kori Postojanja – kaže on.

Pojašnjava da to ustvari znači da vrlinom istinskog, suštinskog posta zatvaramo stranice fizičkog svijeta da bi otvorili obzorja metafizičkog svijeta. Pečat šutnje stavljamo na fizičke organe našeg pojavnog, protežnog bića da bi dali priliku da u nama progovore duhovni organi našeg unutarnjeg, istinskog, suštinskog i svjetlosnog bića.

-To su duhovni organi transcendentne spoznaje u nama – duša (al-ruh), srce (al-fuad), stvaralačka imaginacija (al-khiyal) i intelekt (‘al-‘aql) koji ne prebivaju u prevlasti obzornog, hotizontalnog, tmastog, kozmičkog, kvantitativnog vremena, već jedino i isključivo u prevlasti vertikalnog, okomitog, zenitnog, kvalitativnog vremena kao izrazitog vremena duše, intelekta, stvaralačke imaginacije i srca – navodi Hafizović.

S takvim organima transcendentne spoznaje i unutar vertikalnog, zenitnog i istinskog vremena mi svoje vidno polje, kaže on, pomjeramo s pojava stvari na same esencije stvari, s prolaznih i propadljivih oblika stvari na bezobličnu i neprolaznu zbilju stvari, na njihovu iskonsku, netaknutu, djevičansku, rajsku prirodu.

– Primjer ulaska u takvu, sasvim novu dimenziju postojanja i izlaska na kvalitativno drukčije horizonte spoznaje i duhovnog izrastanja Kur’an nam nudi kroz primjer hazreti Merjeme koja veli “Zavjetovala sam se Milostivome postom šutnje, i danas ni sa kim od ljudskog roda zboriti neću (Maryam, 26),” tj. danas neću komunicirati sa civilizacijom zaborava, već sa svjetovima vječitog zikra, živog sjećanja i nezaborava .

Umjesto da sama zbori sa svijetom zaboravnosti, po nalogu Božijem Merjema je pustila da govori metafizička strana njene ljudske osobe, da progovori Duh Božiji i Riječ Božija na usta njena tek rođena djeteta, koje je najdublje tajanstvo svoje majke i kojem Bog daruje naslove Ruhullah i Kalimatullah, jer je njeno čedo, Mesih, na izravni nalog Riječi Božije začet po Duhu Pouzdanom, Džibrili Eminu. To je živi svetopovijesni, kur’anski primjer i neizbrisiva slika o tome kamo i nas treba voditi naš post i u kakvu duhovnu zbilju nas on treba preobličiti i ugliniti – navodi on.

Prema mišljenju tumača Kur’ana kao što su Ibn Kesir, Isma’il Haqqi, Džafer el-Sadik i drugi, objava Tevrata je započeta 6. ramazana, objava Indžila 12. ramazana, objava Zebura 18. ramazana, a objava Kur’ana 27. noći mjeseca ramazana.

I dok je Bog govorio ljudskoj civilizaciji, bića od ilovače, uključujući i Njegove izabrane glasonoše, šutjeli su i slušali, jer šutnja ili post šutnje je najpristojniji način primanja milosti Objave. Stoga nije slučajno da je i u pečatnom, zasvodnom, qur’anskom razdoblju uz riječi Božije Bog istodobno spuštao Objavu, a s njom i dar posta, posta šutnje, slušanja i unošenja u neizbistrive dubine božanskih riječi. Nema pristojnijeg načina slušanja i primanja govora Božijeg doli vrlinom duhovne institucije suštinskog sawma i siyama – kazao je profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu akademik prof.dr. Rešid Hafizović u dijelu koji se odnosi na post šutnje.

(Fena)