Halid Bešić i 5 životnih priča: Kako je legendarni pjevač osvojio srca ljudi

U svijetu u kojem često zaboravimo jedni na druge, postoje ljudi koji i u najvećoj slavi ne zaborave biti humani. Takav je bio Halid Bešlić.

Legendarni pjevač, zvijezda, ali prije svega čovjek. O njemu se mnogo pisalo, ali priče koje su o njemu ispričali obični ljudi, prijatelji i poznanici govore najviše.

One pokazuju da se iza glasa koji je punio dvorane i srca publike nalazio čovjek koji je znao stati, pogledati u oči i pomoći, tiho i bez reklame. Bio je mnogo više od popularnog pjevača narodne muzike, bio je simbol dobrote, skromnosti i ljudskosti.

Među brojnim pričama koje svjedoče o Halidovoj dobroti izdvaja se i ona Vernese R., koja se dogodila prije petnaestak godina, dok je radila u marketu na Ciglanama u Sarajevu.

Često nam je dolazila jedna starija gospođa koja je živjela preko puta. Bila je uvijek ljubazna i skromna.

Jedno jutro dolazi ona opet na kasu, vadi stvari iz korpe i kaže mi: ‘Kćeri, otkucaj do deset maraka, a ako čaj može stati u to, dobro — ako ne, vratiću ga.’ Ja sve otkucam i, eto, sve se fino uklopilo u tih deset marakaU tom trenutku, iza skromne žene stajao je Halid Bešlić sa suprugom Sejdom.

Kada je žena krenula prema izlazu, Halid i njegova supruga su pošli za njom, uzeli kolica i svi zajedno se vratili nazad u market.

U međuvremenu, ja sam već otkucala Sejdi račun i ostavila joj kese da pričuvam. Kad su se vratili vidjela sam da Halid i njegova supruga imaju dvoja puna kolica.

Na kraju, račun je bio preko 1.100 marakaPoznata bh. pjevačica Sanela Sijerčić Ilić nikada nije zaboravila trenutak kada joj je, u jednom od najtežih perioda života, Halid Bešlić pružio ruku.

Davne 2003… ne znam šta me nije snašlo… dijete mi bolesno, skuplja se novac za izmještanje i transplantaciju… ja ko suha grana, ni pola od mene nema. Došla u Skenderiju, lutam, ne znam ni ja kuda… ispred mene se stvori moj Halid, bio u Zlatnom restoranu… ‘Dijete moje’, kaže, ‘šta to od sebe uradi, samo što se prekinula nisi, umrijećeš na nogama.’ Rekoh: ‘Znaš da mi je dijete bolesno, skupljam pare’… Rasplakao se moj Halid zajedno sa mnom, zavuče ruku u džep i samo mi gurnu pare…Dodala je da iznos nije bio mali, ali da mu nikada neće zaboraviti ni to, ni kasniju podršku koju joj je pružao.

Neću o iznosu, a nije bio mali… neću ni o iznosima koje je kasnije dao zajedno s kolegama, zna Amella Amella… rastasmo se plačući. Ne znam za kim je više plakao, za mnom ili za oboma, jer gledao je slike djeteta.

O podršci i pomoći kad sam počela pjevati, o tezgama, savjetima, gostoprimstvu njega i Sejde, o kumu Dini, dolasku na moju svadbu – suvišno je i pričati… Toliko anegdota, toliko smijeha, a Boga mi i suza je biloNa kraju je poručila:

Znate kad je neko insan pa zajedno s vama proživljava ono što i vi… otišao si onako kako si i želio da te ljudi upamte – po dobru. Haldane moj, gromado ljudska… stislo se u grudima, stislo da boli… Vidimo se svi jedno po jedno gore… da ti Allah podari lijepi Džennet, a ako je iko zaslužio, ti si.

Na Facebook stranici humanitarne organizacije Putokaz za Afriku objavljena je jedna priča, koja pokazuje šta je Halidu bilo bitno u životu.

Autorica teksta opisuje svoj prvi razgovor i susret s Halidom, a njihovu objavu prenosimo u cijelosti. Dugo sam razmišljala da ga nazovem.

U ovom trenutku, u ovoj tišini, činilo mi se neprijatno, teško. Nismo se čuli mjesecima… osam, devet, možda i više.

A možda i godinu. Više se ni ne sjećam. Ne da mi se ni kopati po Viberu.

Ali jedan trenutak pamtim kao da je jučer bio. Negdje 2018. ili 2019. Halid nas je prvi put nazvao, na preporuku jednog prijatelja.

Tada smo bile u Rwandi, u misiji. Nikad neću zaboraviti njegove prve riječi: ‘Jeste li gladne?’

Zamislite… kroz Putokaz je prošlo osam hiljada djece. Hiljade školovanih, hiljade odgojenih, generacije koje su našle svoj put.

I nikada, baš nikada niko nije pitao: Jeste li gladne vas dvije dole? Samo on. Samo Halid.

I nije mu bilo važno ništa – nema veze je li jedna izgledala mršavo ili debelo, umorno ili snažno. Za njega je bilo važno da je čovjek sit, da ima, da nije gladan i da nije sam.

Sjećam se kako je rekao: ‘Šta vas dvi dole u Africi radite? Šta hoćete? Koje ste vi partizanke?’

I mi smo se smijale, od srca, onako kako se rijetko smije. A taj smijeh bio je početak priče.

Poslije nas je pozvao u Sarajevo, na ručak. Sjećam se njegove pumpe, sjećam se tog dana kao da ga gledam.

Cijeli dan se mučio da nam nabavi specijalnu njegovu pitu. Nije išlo, nervirao se, vrtio se, pokušavao.

A nama je bilo dovoljno to što se trudio. Jer kad vidiš da se čovjek daje oko jedne obične pite – znaš da si mu važan.

Da te je stavio u svoje srce. Od tog dana Halid je ambasador Putokaza. Doveo je ljude, doveo kumove, dao nam snagu i podršku kakvu nismo mogli ni sanjati.

I onda sam mislila kako bi ga bilo lijepo iznenaditi… Plan je bio doći na koncert u Splitu, 13. septembra, koji je trebao održati, htjela sam mu u backstage donijeti pitu – onako, za šalu, za smijeh, za uspomenu na onaj dan u Sarajevu.

Ali eto, život je takav… spriječilo nas. I sad… kad zatvorim oči, postoji osoba za koju se svakog dana posebno molim.

Jedan jedini… Halid. I kad ostaneš sam pred Bogom i sobom, kad se sve slike vrate, kad ti se uši napune tišinom, čuješ njegov glas, onaj prvi poziv, onu rečenicu koja para dušu: Jeste li gladne?

I suze krenu. Jer znaš… da je rijetkost pronaći dragulj u ovome svijetu…

Jedna od priča koja se posljednjih dana ponovo širi društvenim mrežama, a čiji je autor Almir Begić, na najljepši način prikazuje Halidovu ljudsku stranu, njegovu smirenost, razumijevanje i sposobnost da na tuđe greške gleda srcem, a ne osudom.

Prema Begićevom zapisu, priču je ispričala Halidova supruga Sejda, prisjećajući se vremena kada su imali benzinsku pumpu i hotel u Semizovcu.

Tog dana, kaže, Halid je došao kući vidno uznemiren, u dnevnom pazaru nedostajalo je čak devet hiljada maraka.

Ubrzo se pokazalo da je novac uzeo Zaim, njihov radnik, čovjek kojega su oboje smatrali poštenim i vrijednim.

Sejda je pokušala smiriti Halida, govoreći mu da ne brine, da će to nekako prebroditi. Zaista, nekoliko dana kasnije, njih dvoje su ponovno svratili na pumpu.

Na svoje iznenađenje, Sejda je primijetila da Zaim i dalje radi kao da se ništa nije dogodilo, mirno je točio gorivo mušterijama, kao i uvijek.

Pa, evo ga Zaim, Halide, radi! Zar mu nisi dao otkaz?Halid je, smiren kao i uvijek, samo kratko odgovorio: Radi, što da ne radi?

Kad ga je podsjetila da im je ukrao pare, Halid je uz blag osmijeh uzvratio:

Nije on ukrao, Sejdo. Uzeo je devet hiljada maraka jer mu je sigurno trebalo.

Da nije morao, ne bi ni uzeo. Mene je više pogodilo to što mu je bilo toliko teško da je morao posegnuti za tim, a radi kod mene.

Zatim joj je otkrio da je, umjesto kazne, Zaimu čak povećao platu i da mu je, kako je objasnio, više ne fali.

U svom putopisu, pisac Josip Mlakić bilježi priču mještanina Pere Budeše iz sela Knežina, podno Romanije, odakle potiče Bešlić.

A Halid, čovjek i po!Snijeg nas nekad zaveje i po dva metra.

Zove Halid iz Njemačke ili Austrije: ‘Pero, imate li šta da jedete? Mogu ja zamoliti da pošalju helikopter, da vam izbace hranu dok ne prođe snijeg’.

U javnosti se ovih dana pojavljuju i dirljive ispovijesti koje možda najbolje otkrivaju kakav je Halid Bešlić zaista bio čovjek velikog srca, jednostavan, nenametljiv i uvijek spreman pomoći.

Upravo jednu takvu priču podijelio je bosanskohercegovački muzičar Sejo Sexon. Sjetio sam se jednog događaja iz Stuttgarta.

Još je rat trajao i kaže mi Halid: ‘Sejo, pozvao bih te kući, ali ne mogu, 20 mi je izbjeglica u stanu’. Prije nekih godina, mi se opet sretnemo.

Kaže mi: ‘Čudne se neke stvari događaju. Gdje god dođem, imam rasprodanu dvoranu. Hajde Sarajevo, Zagreb, Beograd’, kaže: ”Ali hiljade ljudi mi dolaze u Varaždin, Bjelovar, u neka mala mjesta.

Svugdje su mi krcate dvorane. Ne znam zašto’. Ja kažem: ‘Halide, sjećaš li se onih 20 izbjeglica u Stuttgartu?’.

Kaže on: ‘Pa sjećam se, zašto?’. Kažem: ‘Pa eto, zato. Zato ti ljudi dolaze, jer si dobar čovjek’.

Godinama kasnije, kada su poplave 2014. pogodile Bosnu i Hercegovinu, Halid je otvorio vrata svog motela Bešlić u Semizovcu, nudeći utočište svima koji su ostali bez doma.

Neka se ljudi smjeste, imaju gdje da prespavaju, sve ćemo riješitiHalid Bešlić je iza sebe ostavio stotine pjesama, nastupe, rekorde, ali ono što najduže traje nisu note nego ljudskost.

U svakom od ovih svjedočanstava, u svakoj suzi i osmijehu koji je izazvao, ostao je trag čovjeka koji nikada nije zaboravio kako je to biti običan.

Njegova veličina nije se mjerila brojem koncerata ili prodanih ploča, već dubinom srca koje je otvarao svima oko sebe.

U njegovim gestama, u sitnim, svakodnevnim činima dobrote, skrivao se tihi heroizam, sposobnost da prepozna bol i potrebu drugih, da pruži ruku bez očekivanja nagrade, da sasluša, utješi i nasmije.

Halidova prisutnost živjela je u onim trenucima kad se činilo da svijet zaboravlja na dobrotu, jer on je uvijek nalazio način da pokaže da ljudskost još postoji.

Dok njegove pjesme odjekuju kroz eter, njegov pravi glas, onaj iz srca, ostaje zauvijek među ljudima, u osmijehu, suzi, sjećanju i u tišini koja ponekad govori jače od bilo koje melodije.

Halid Bešlić nije samo pjevač, on je simbol humanosti, svjetionik jednostavnog, iskrenog i neugaslog ljudskog duha.