Halida Bojadži, majka koja je izgubila dvoje djece: Jovan Divjak mi je dolazio u bolnicu, brinuo se da li ćemo preživjeti

Svakog 9. juna u sarajevskom naselju Sedrenik obilježava se godišnjica ubistva Fehima (1975.), Amine (1978.) i Mirze (1979.) Bojadži i Sakiba Prašovića (1968.). Te 1992. godine u dvorište porodice Bojadži je sa srpskih položaja ispaljena granata koja je prekinula živote mladih Sarajlija.

Iako ni dan-danas nema riječi koje bi utješile ovu porodicu, Halida Bojadži smogla je snage i govorila za „Avaz“. Ona je tog dana izgubila dvoje djece.

Posjetili smo je na Dan grada Sarajeva. Halida je bila i pripadnica Armije RBiH.

– Za Sarajevo su 4. i 5. april bili gorući dani. Nikome nije bilo na pameti da će biti rata. Sve je počelo u martu, kada su oni počeli odnositi oružje iz Sarajeva. Kamionima su naoružanje odvozili za Trebinje. Tada nismo imali ni odjeće. Otimali smo odjeću, obuću. Upadnemo u kasarnu „Maršal Tito“, a ja se bacim na odjeću. Tad je počelo pucati sa svih strana. Ranili su me u nogu, a potom u plećku. Liječila sam se u Kliničkom centru – prisjeća se.

Vladao je haos tih dana, pucalo se sa svih strana. Halida je doživjela ono što nijedan roditelj ne želi da doživi. Na Sedreniku, gdje i danas živi, 9. juna u njeno dvorište pala je granata. Njena djeca su ubijena. Mirza, koji je tada imao 12 godina, i sedamnaestogodišnji Fehim su braća, a Amina je kćerka njihovog amidže.

– To vam opisati ne mogu. Krater je bio veći od tri metra. Bili su raskomadani. Ne mogu vam tu psihu opisati, kako čovjek da ostane normalan. Na deke smo kupili komade tijela, odvajali smo da znamo šta je Mirzino, šta Fehimovo. Da znamo šta pripada Amini, a šta Sakibu. Gluho bilo, otišli smo u bolnicu s onim dijelovima. A šta ćemo u bolnici, zamisli koliko smo bili izbezumljeni – prisjeća se Halida.

Legendarni general Armije RBiH Jovan Divjak na Sedreniku je obilazio položaje kada je saznao da je dan ranije granata ubila troje djece i vojnika. Otišao je da obiđe porodicu ubijene djece. Vrata mu je otvorila Halida.

Stajao je na vratima, plakao je. Generala Divjaka i nju kasnije je zbližila ova tragedija.

Tri godine poslije Halida je zatrudnjela, nosila je blizance. Nažalost, nesretnim slučajem izgubila je jednu bebu. Drugu je rodila – sina Muhammeda.

– Divjak nas je stalno obilazio. Dolazio mi je u bolnicu, brinuo se da li ćemo preživjeti. Kada sam izašla iz bolnice, on je bio tu. Kada je Muhammeda uzeo u ruke, dva puta je nogom udario od pod i rekao: „Dabogda bio zdrav i živ, pamet ti Bog dao, bio jak kao beton, a po pameti bio jači nego JNA. Čvrst je, jak, poput mene! Ja sam mu kum“ – priča nam Halida.

Muhammed Bojadži danas je magistar prava. Odlično govori engleski jezik. Zahvaljujući svojim uspjesima još od osnovne škole, njegov studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu stipendiralo je Divjakovo Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“.