Halilović: Sačuvati maternji jezik, identitet i veze s domovinom naša je ljudska obaveza

Očuvanje maternjeg jezika i identiteta djece građana Bosne i Hercegovine u svijetu kroz dopunske škole BiH i kulturne djelatnosti, jedan je od najznačajnijih projekata u bh. dijaspori.

Predsjednik Saveza dopunskih škola BiH u dijaspori sa sjedištem u Njemačkoj i potpredsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH Haris Halilovićem, istaknuti aktivista u bh. dijaspori, govorio je o važnosti projekta bosanskih dopunskih škola u dijaspori, problemima sa kojima se suočavaju, podršci BiH, interesu roditelja i djece porijeklom iz BiH za dopunsko obrazovanje na bosanskom jeziku i odnosu država-dijaspora.

– ‘Govori da te vidim’ i ‘Glava se poznaje po jeziku’, dvije su poznate njemačke poslovice koje dovoljno govore o značaju maternjeg jezika, zbog kojih sam ja, a i većina drugih u svijetu, od Hrvatske preko Slovenije, Austrije do Australije, godinama angažovan(i) na očuvanju maternjeg jezika građana Bosne i Hercegovine, posebno djece i mladih u dijaspori – kaže Halilović.

Složeniji problemi

Mišljenja je da “kad dignemo ruke“ od očuvanja svog maternjeg jezika i identiteta, tu pucaju, prestaju sve veze sa domovinom ili zemljom porijekla naše djece, a ono što dobivamo je asimilacija i izgubljenost po tuđim svjetovima.

– Nadam se, zapravo čvrsto vjerujem da se to nikad neće desiti, da je većina od dva miliona građana Bosne i Hercegovine koji žive izvan njenih granica svjesna toga i da ćemo sačuvati svoj jezik, identitet i veze sa domovinom, ma gdje u svijetu živjeli. To je naša moralna, ljudska obaveza – kaže Halilović.

Na pitanje koliko su ljudi bh. porijekla koji žive u dijaspori zainteresirani za uključivanje djece u bh. dopunske škole u dijaspori, Halilović kaže da je jezik prva karika u stvaranju i očuvanju vlastitog identiteta.

– Kod onih koji su otišli ili svakodnevno odlaze, u sredinama u kojima danas žive, nije sve ‘med i mlijeko’ kako se često predstavlja u našoj javnosti. Svaku promjenu životne sredine prati mnoštvo problema. Prva su materijalni uslovi života (stan, posao, prihodi), a druga grupa predstavlja intelektualne potrebe (jezik, kulturu, tradiciju, obrazovanje). Za migracije je karakteristično da se prilično brzo rješavaju i zadovoljavaju materijalne potrebe pojedinaca i porodice, ali problemi intelektualnih potreba mnogo su složeniji i uglavnom su još ‘gurnuti pod tepih’ – naglasio je.

U takvoj situaciji veoma je razumno, kaže Halilović, postaviti pitanje kako sačuvati kulturni, jezički, duhovni i svaki drugi identitet, kako se sačuvati od moguće asimilacije.

– Pojedini roditelji se zanose i ovakvom mišlju i govore ‘Što da ja opterećujem svoju djecu time da uče sad i taj bosanski jezik, pored svjetskih jezika (engleskog, njemačkog, francuskog), pogotovu kad od tog bosanskog neće imati korist!’. Eto, to je poenta u našem razmišljanju, materijalna korist. Razmišljajući na takav način ne znamo da djecu odvraćamo od pravilnog puta ka odrastanju, osamostaljenju i od njihovog razvojnog puta ka formiranju zdravih ljudskih bića koji sutra neće imati predrasuda da kažu ‘Mi smo iz Bosne i Hercegovine’ – ističe Halilović.

Upis ocjene

Sreća, kako je kazao, takva razmišljanja su u manjini. Očuvanje svoga jezika i svoje kulture ne odvraća ‘nas od privikavanja životu u novim sredinama, ali nam pomaže da se ne asimiliramo, ne utopimo u novu sredinu’.

– Njegovim korištenjem pokazujemo da smo odlučni da svoju kulturu njegujemo na maternjem jeziku, ma gdje se u svijetu nalazili. Na taj način maternji, bosanski jezik, čuva nas i od fizičkog nestajanja. Narodna izreka kaže: Ako nestane moj jezik – nestat će i moj narod! Tu posebno ističem interesantnost da su, većina onih koji nas svakodnevno zovu i raspituju se kako i gdje njihova djeca mogu upisati bosansku školu, ljudi koji su iz BiH došli posljednjih nekoliko godina, a imaju djecu školskog uzrasta – kaže Halilović.

Prema statističkim podacima, samo u SR Njemačkoj živi više od 250.000 građana BiH ili onih porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Među njima je veliki broj djece školskog uzrasta.

– Kad smo 2008. godine aktivirali projekt ‘Očuvanje maternjeg jezika i identiteta djece građana BiH u dijaspori kroz dopunske škole BiH i kulturne djelatnosti’, u ovoj zemlji djelovalo je samo šest bosanskih škola. Zahvaljujući angažovanju roditelja i bh. aktivista, posebno aktivista Saveza dopunskih škola BiH, koji nisu držali glavu pod tepihom i čekali da neko drugi uradi ono što je do njih, u toj oblasti posljednjih desetak godina učinjen je ogroman iskorak. Sačuvali smo tih šest i osnovali još 47 novih dopunskih škola BiH, od Rosenheima do Hamburga, u kojima je jednom sedmično omogućeno pohađanje dopunske nastave na našem – bosanskom jeziku – priča Halilović.

U taj projekt uključeno je više hiljada građana, roditelja, djece, nastavnika, književnika i drugih koji gravitiraju toj oblasti.

– Osim toga, izlobirano je da se ocjena iz bosanskog jezika djeci upisuje u njemačka svjedočanstva u redovnim njemačkim školama, a od prije nekoliko godina i da gimnaziju mogu upisati i djeca kojima je drugi strani jezik – bosanski. Uspjeh bh. aktivista u toj oblasti dao je krila i aktivistima u drugim zemljama, pa su bosanske škole osnivane ili obnovljene i u Italiji, Belgiji, Danskoj, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Švedskoj, Kataru, SAD-a, Australiji… Od spomenuta 53 odjeljenja bosanskih škola u SR Njemačkoj, trenutno je aktivno tridesetak. U ostalima se nastava trenutno ne izvodi. Negdje nedostaju predavači, negdje nema dovoljno interesa roditelja, negdje nedostaju prostorije – naglašava.

Kako pojašnjava Halilović, nastava u dopunskim školama BiH u Njemačkoj odvija se prema planu, programu i udžbenicima Ministarstva civilnih poslova BiH. Nastavu izvodi nastavni kadar koji već živi u Njemačkoj.

Neiskorišten potencijal

Naglašava da dopunske škole BiH u Njemačkoj i širom dijaspore opstaju najviše zahvaljujući aktivnostima i podršci roditelja i bh. aktivista.

– Iako je to zakonski predviđeno, dopunsko obrazovanje djece građana BiH u svijetu nije regulisano, zasad nema finansijske podrške matične države, nedostaju adekvatni udžbenici, knjige, dnevnici, ujednačene diplome, a angažovanost ambasada i konzulata je simbolična. Ono što su nadležni iz BiH uradili u posljednjih 25 godina za dopunsko obrazovanje djece građana BiH u dijaspori na maternjem jeziku i što trenutno rade je ispod svakog nivoa i manje od bilo koje zemlje čiji državljani žive, primjera radi u SR Njemačkoj. Obično kažemo da su djeca naša budućnost i da nikakav trud koji ulažemo u njihovo obrazovanje, nije dovoljno veliki. Djeca uvijek zaslužuju više pažnje i ljubavi, nego što obično imaju. Naša zemlja bi morala imati posebnu potrebu da se posveti djeci u dijaspori, da bi oni dali puni doprinos njenom uključivanju u savremene evropske integracije – ocjenjuje Halilović.

Navodi da u svakodnevnim kontaktima sa građanima iz BiH, dolazi do čestog izražavanja nezadovoljstva stanjem u obrazovanju njihove djece.

– Naglašavam da svi narodi, odnosno države iz kojih se migranti nalaze ovdje, imaju organizovanu nastavu na maternjem jeziku. Imaju je i sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije. Sve, osim Bosne i Hercegovine. To je za djecu iz BiH ili porijeklom iz BiH pogubno i prijeti da se izgubi svaki trag i kontakt sa njihovim maternjim-bosanskim jezikom, da ga zaborave i da ga se protiv svoje volje, odreknu. Bojim se da dugogodišnji bh. aktivisti u toj oblasti, indolentnošću matične države gube volju za daljnjim angažovanjem. Ne može se do beskonačnosti sve raditi iz ljubavi. Dođemo do granice kad dalje više ne ide, kad naš rad prelazi oblike volonterizma, nivo na kome treba da se uključi i učestvuje država, pa makar i logistikom – naglašava Halilović.

Na pitanje za važnost bh. dijaspore generalno i njen doprinos razvoju Bosne i Hercegovine i koliko su toga svjesne bh. vlasti, on ističe podatke Ujedinjenih nacija prema kojima je Bosna i Hercegovina druga na svijetu po udjelu populacije koja živi u dijaspori, iza Gvajane (država u sjevernom dijelu Južne Amerike).

– Svakodnevno smo svjedoci uspjeha naših ljudi u svijetu, u raznim oblastima. Dijaspora je ogroman, neiskorišten potencijal naše domovine. I bez obzira na to, nema ozbiljnog, organizovanog i iole sistematskog odnosa domovina BiH – dijaspora – kaže Halilović, navodeći da da ga kao čovjeka smeta i boli ta nebriga prema ljudima.

Nije, kako kaže, dijaspora otišla što je to željela, nego što nije imala drugog rješenja. U BiH se, smatra on, ne nude rješenja, ali uprkos tome dijaspora je i dalje dobrim dijelom vezana za maticu.

-To se ogleda ne samo u posjedovanju državljanstva BiH, nego i u organizovanju dijaspore u raznim udruženjima, savezima, kulturno-umetničkim društvima….Postoji izrazit nivo nacionalne svijesti u dijaspori. Na državi i državnim institucijama je da se očuva i zaštiti ta nacionalna svijest, svijest pripadnosti domovini. I sad mogu lako da se sakupe ljudi, aktivisti, da se pozovu sa raznih strana, da im neko kaže hoćemo da uradimo nešto za dijasporu, imate li neke prijedloge. Sve to može da se riješi sa malo želje i truda, ne treba tu mnogo, a sve bi bilo drugačije, bolje i korisnije za sve – poručio je u razgovoru za Fenu predsjednik Saveza dopunskih škola BiH u dijaspori Haris Halilović.

Savez dopunskih škola BiH u dijaspori izdavač je i magazina za bh. dijasporu ‘Plima’. Pokrenut prije šest godina, taj magazin je jedan od načina da se pomogne projekt bosanskih dopunskih škola u dijaspori i doprinos je uvezivanju bh. dijaspore.