Hana Bičakdžić, hrabra djevojčica s invaliditetom bez oba roditelja: U školi se odmaram od problema

Volim školu, jer se u njoj odmaram od problema, odgovorit će trinaestogodišnja djevojčica Hana Bičakdžić iz Čelebića, koja svoj rođendan proslavlja upravo 8. marta na Međunarodni dan žena, na pitanje šta za nju znači škola.

Dočekala nas je s osmijehom u svojoj kući u Čelebićima uz rečenicu “današnji dan ću pamtiti cijeli život”. Obradovala se i paketu školskog pribora, daru Udruženja “Obrazovanje gradi BiH”, kao i čokoladi s riječima “kao da ste znali da mi je jučer bio rođendan”.

Hanu svakog jutra nešto prije pola osam isprati nana Azra Bičakdžić Teletović. U maju ove godine napunit će se dvije godine otkako to čini samo nana, nakon što je Hani preminuo otac, a šest mjeseci prije toga i majka.

Uz sve životne nedaće Hana će ispričati kako je svojevremeno pala s devet metara visine zbog čega ima trajni invaliditet i dugo vremena je bila u komi.

– Odmah nakon što sam se probudila iz kome, osmjehnula sam se. Mislim da tako treba – kaže Hana, dok s njom preko željezničke pruge kojom prolazi voz od Sarajeva za Mostar i dalje za Čapljinu prelazimo na putu do Osnovne škole Čelebići.

ad

Pisanje i crtanje Hanine ljubavi

S takvom ushićenošću Hana, koja pohađa sedmi razred, priča o svojoj školi i objašnjava gdje je šta, pokušavajući da je na najbolji način predstavi.

– Volim školu jer se u njoj odmaram od porodičnih problema. Mi u razredu imamo 12 učenika s kojima nikada nije dosadno. Posebno je za to zaslužan Adi Jusufović. On i ako napravi poneki nestašluk, on je dio našeg razreda. Družim se u razredu i školi sa svima. Najbolja prijateljica mi je Medina Hajduk. Zabavljamo se svi zajedno kada smo u društvu. Ponekad se posvađamo, ali to je sve dječije – kaže Hana.

Posebna Hanina ljubav su pisanje kao i crtanje.

– Da, volim da crtam. Najdraži predmeti su mi matematika, geografija kao i bosanski. Historiju i turski također volim. Voljela bih da završim škole, da nađem posao koji volim. Želim kao moja nana raditi u “Oslobođenju”. Volim pisati. Što se tiče toga šta bih voljela biti kada porastem, o tome još ne razmišljam. Hoću da provedem ovo djetinjstvo dok još mogu. Ni sama ne znam šta bih rekla da mi nedostaje. Nastavnici su nam toliko dobri da ja nemam drugo nešto što ja volim. Volim sve časove – kaže Hana.

Na pitanje šta bi kao svako dijete voljela, Hana ima jasan odgovor.

– Voljela bih da imam neki novi mobitel. Dobila sam novi mobitel, ali izašao je novi. Pa eto možda to. Djeca uvijek vole mobitele – skromna je poruka djevojčice Hane.

Kada nije u školi, Hana kaže da slobodno vrijeme provodi slušajući muziku, crtajući…

– Provodim to vrijeme zabavljajući se – poručuje Hana.

Sjajna pedagogica OŠ Čelebići Mersiha Lapo održala je Vijeće učenika čije je član i Hana, kojem je prisustvovala i ekipa Anadolije, a mart će biti prožet temom – samopoštovanje. Hani toliko važna i bitna tema.

Mina Hodžić, nastavnica matematike i fizike u OŠ Čelebići, Hanina je razrednica.

– Hani sam razrednica od početka šestog razreda i predajem joj matematiku. Ona je jedna lijepa djevojčica puna želje za ljubavlju. Svaki dan razgovaram s njom. Vidi se na njoj nedostatak roditelja. Ali je ipak aktivna u školi. Uči. Članica je Vijeća učenika, članica je Likovne sekcije. Voli da piše. Vrlo često donese neki rad, napiše ga.

Kaže: “Nastavnice, ja sam to napisala, možete li to pročitati”. Pa to da nastavnici bosanskog jezika. Voli da se pohvali. Voli da ima pažnju. Očito joj nedostaje ljubav, vjerovatno i roditelja, iako ima jako dobro nenu koja se stvarno brine o svemu. Uvijek je uredna, čista u školi. Ima sav pribor. Nema nikakvih problema što se toga tiče. Međutim, zaista joj nedostaje roditeljska pažnja. I ljubav koju ona svaki dan traži od svakog nastavnika – navodi Hodžić.

Osim Hane koja je dijete s invaliditetom, u OŠ Čelebići ima još učenika s poteškoćama u razvoju. Nastavnica Hodžić govorila je o tome koliko je važno na specifičan način prići takvoj djeci.

– Jako je zahtjevno. Prvo treba se navići na svako dijete. Svako dijete je posebno za sebe. Svakom djetetu morate prići posebno. Morate ga malo bolje i upoznati. Često neke stvari koje bi trebalo pričati na času zbog situacije u kojoj je dijete, ne možete pričati. Imam u jednom razredu dijete s poteškoćama, ali dijete ima asistenta tako da mi to olakšava rad. Međutim, Hana nema asistenta i tu je veoma veliki nedostatak. Ali eto nadamo se da će doći neko da pomogne i njoj u radu. Snalazimo se svakako. Ali ipak to su djeca posebna, puna ljubavi. Kada im priđete nekako s ljubavlju, oni vam i uzvrate. Sigurno puno, puno više nego djeca koja nemaju tih nekih problema – navodi Hodžić.

Potraga za asistentom za malu Hanu

Nastavnica Hodžić, s tridesetogodišnjim iskustvom rada u nastavnom procesu, kaže da je sada mnogo teže biti prosvjetni radnik nego prije.

– Puno, puno je teže. Puno, puno je zahtjevnije. Vjerujte. Ovdje radim već 29. godinu. Kada sam počela raditi u odjeljenjima, bilo je po 25 do 30 učenika. Sada je puno manje učenika, ali je puno teže. Aktivnost djece je puno slabija, a zahtjevi roditelja su puno veći. Barem po meni tako nekako to izgleda. Djeca puno manje rade, puno su manje aktivni, a svi očekuju neke ocjene i rezultate što je nemoguće. To dvoje nikako ne može skupa. Ali eto snalazimo se i radimo. Trudimo se – poručuje nastavnica Hodžić.

Nijaz Kurtović, direktor OŠ Čelebići, kaže kako se trude maksimalo posvetiti svakom djetetu, a posebno djeci s invaliditetom, odnosno teškoćama u razvoju.

– Pored centralne škole u Čelebićima, imamo još pet područnih školskih objekata od prvog do petog razreda. Škola ukupno broji 206 učenika trenutno raspoređenih u 22 odjeljenja. Škola ima 50 zaposlenika, od čega 37 su nastavnici – kaže Kurtović.

Zidovi OŠ Čelebići prepuni su likovnih radova učenika osnove škole, kao i zahvalnica i diploma s učeničkih takmičenja.

– Nastojimo da prijavimo učenike za svako takmičenje, da li u organizaciji Grada Konjica ili Hercegovačko-neretvanskog kantona tako i na svako drugo. Imamo dosta diploma. Osvajali smo značajna mjesta na svim takmičenjima. Borimo se, trudimo – ističe Kurtović.

Iako su u malom mjestu između Konjica i Jablanice, OŠ Čelebići ničim ne zaostaje za onim u većim centrima.

– Škola je jako dobro opremljena svim nastavnim sredstvima. Imamo Kabinet informatike, Kabinet turskog jezika. U svakoj učionici u centralnom objektu škole u Čelebićima imamo računar i internet, kao i projektor. Isto tako i u područnim školama taj projekat privodimo kraju. Imamo još dvije područne škole da pokrijemo projektorima i računarima tako da mogu slobodno reći da idemo u korak s vremenom – ističe Kurtović.

U OŠ Čelebići nastavljaju s uvođenjem novih sadržaja.

– Mi smo trenutno u fazi realizacije dva projekta. Mislim da će se u toku ove kalendarske godine realizovati. To je projekt rekonstrukcije školskog igrališta kod objekta centralne škole u Čelebićima i projekt rekonstrukcije područne škole Ribići. Ta dva projekta su negdje oko 220 hiljada KM koje u potpunosti finansira Grad Konjic. Time bi bilo riješeno dosta toga. A, imamo još sitnih stvari uraditi poput školske fiskulturne sale, sanacije objekata područnih škola. Ali sve je to sitno. Ovo sada što radimo kroz dva projekta su najzahtjevnije aktivnosti u skorije vrijeme koje će se realizovati – ističe Kurtović.

Svi u OŠ Čelebići se slažu, a što su preporučili i ljekari psihijatri i psiholozi, Hani je potreban asistent koji će sa njom raditi. Nažalost, nije moguće pronaći stručnu osobu koja bi radila s Hanom. Već dvije godine traju bezuspješni pokušaji da se taj problem riješi.

Faktor.ba