HIDŽAB NIJE BIO PREPREKA IZVRSNOSTI | “Istinski autoritet gradi se znanjem”: Generacija mladih doktorica

^{Stoje: Merima Pajević, Elma Okić, Asija Mević, Selma Nuspahić-Poturović, Amina Kovačević, Selma Ljevaković, Fatima Suleiman, Amina Sabljica-Đonko
Sjede: Edina Serdarević, Amila Behlil, Hatidža Čengić, Amira Ždralović, Amina Spahić i Ena Durić}

U generaciji Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu pažnju privlači grupa mladih doktorica koje nose hidžab, među kojima su dobitnice univerzitetskih priznanja, hafiza i studentice s izuzetnim akademskim rezultatima. Njihove priče, međutim, mnogo snažnije od zajedničkog vizuelnog identiteta povezuju godine učenja, disciplina, odnos prema nauci i svijest o odgovornosti koju nosi bijeli mantil.

O njihovom putu kroz jedan od najzahtjevnijih studija razgovarali smo s doktoricama medicine Edinom Serdarević, Asijom Mević i Hatidžom Čengić, dok je njihovu generaciju iz profesorske perspektive opisala prof. dr. Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović.

Doktorica Edina Serdarević diplomirala je 15. jula ove godine. Još od petog razreda osnovne škole govorila je da će jednog dana biti hirurg, ali danas svoj izbor medicine ne opisuje samo kao profesionalnu odluku.

– Nisam ja odabrala medicinu. Ona je odabrala mene. Vjerujem da je medicina poziv, da dobijemo poziv da se njome bavimo, a na nama je da taj poziv prihvatimo – kaže Serdarević.

Odmalena ju je fascinirao način na koji ljudski organizam funkcioniše i prilagođava se različitim okolnostima. Rani susreti s bolešću i smrću bliskih osoba istovremeno su njeno razmišljanje usmjerili prema drugoj strani medicine – pomoći čovjeku u trenucima kada je najranjiviji.

Zbog toga smatra da novac ili društveni prestiž teško mogu biti dovoljan razlog da neko izdrži godine zahtjevnog medicinskog obrazovanja.

– Ono što je meni bilo najveća motivacija jeste potencijal dobra koje bih mogla učiniti za svog života u ulozi doktora. Nijedna druga uloga ne može imati tako značajan utjecaj na veliki broj ljudi – ističe Serdarević.

Kada motivacija nije dovoljna

Drugačijim putem prema medicini stigla je doktorica medicine i hafiza Hatidža Čengić. Za razliku od mnogih kolega, kao dijete nije sanjala o tome da bude doktorica. Tek pred kraj školovanja u medresi odlučila je da želi profesiju neposredno vezanu za ljude.

Prije upisa na fakultet položila je hifz pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Iskustvo učenja Kur’ana napamet kasnije je prepoznala kao jednu od najvažnijih priprema za studij medicine.

– Hifz je bio moja najbolja priprema za ono što me čeka u budućnosti. Naučio me disciplini, strpljenju, ustrajnosti i odgovornosti – svemu onome što je potrebno za studij medicine – kaže Čengić.

Za nju postoji važna razlika između motivacije i discipline. Motivacija čovjeka može pokrenuti, ali ne traje uvijek dovoljno dugo da ga provede kroz godine ispita, kliničkih vježbi i odricanja.

– Disciplina je najbitnija, jer uspješni ljudi urade i ono što im je teško i mrsko – naglašava Čengić.

Znanje, dodaje, razumije kao emanet koji se mora koristiti za dobrobit ljudi. Zbog toga ni uspjeh tokom studija ne svodi na ocjene, diplome i priznanja, nego na način na koji će stečeno znanje biti upotrijebljeno.

Akademski rezultat kao posljedica rada

Doktorica medicine Asija Mević završila je Medicinski fakultet s prosječnom ocjenom 9,24 i nosilac je Srebrene značke Univerziteta u Sarajevu.

Za medicinu se zainteresirala još tokom osnovnog obrazovanja. Privlačila ju je složenost ljudskog organizma, ali i činjenica da svaka nova spoznaja otvara niz novih pitanja.

Svoj odnos prema znanju povezuje i s kur’anskim imperativom učenja i čitanja, a medicinu razumije kao prostor u kojem čovjek nikada ne prestaje učiti.

Na početku studija, priznaje, postojala je i određena bojazan hoće li uspjeti uskladiti različite dijelove svog identiteta – djevojke s hidžabom, Bošnjakinje, buduće doktorice i naučnice.

Ta je bojazan brzo nestala.

– Medicinski fakultet u Sarajevu naučio me da se istinski autoritet gradi znanjem, radom, profesionalnošću i odnosom prema ljudima. Neizmjerno sam ponosna što sam bila dio okruženja u kojem su upravo te vrijednosti uvijek bile na prvom mjestu – kaže Mević.

Posebno je raduje što će više djevojaka s hidžabom iz njihove generacije ponijeti Srebrenu značku Univerziteta u Sarajevu. Za nju je to prije svega priznanje znanju, kontinuiranom radu i akademskoj izvrsnosti.

Identitet nije zamjena za rezultat

Hidžab je ono što ovu grupu mladih doktorica vizuelno povezuje, ali se u njihovim odgovorima ne pojavljuje kao zamjena za znanje niti kao objašnjenje uspjeha.

Naprotiv, sve tri govore o dodatnoj odgovornosti koju osjećaju prema načinu na koji rade, komuniciraju i predstavljaju sebe u profesionalnom okruženju.

Serdarević kaže da tokom školovanja hidžab nije doživjela kao prepreku. U odnosu s profesorima i pacijentima, smatra, često joj je upravo on nametao još veću obavezu da ukazano povjerenje opravda znanjem i profesionalnošću.

Čengić svoje iskustvo sažima jednostavno:

– Sigurno je da postoje ljudi s predrasudama, ali stručnost, znanje i odnos prema ljudima pokazuju se kroz rad, a ne kroz način odijevanja.

Mević pamti i situaciju nakon jednog od najzahtjevnijih ispita tokom studija. Profesorica koja joj je nakon odličnog odgovora upisala najvišu ocjenu kazala joj je da je taj susret utjecao i na njen raniji pogled prema djevojkama koje nose mahramu.

Za Mević je to potvrda da se predrasude najuspješnije razgrađuju kvalitetom rada, znanjem i karakterom.

– Duboko vjerujem da su ženama s hidžabom otvoreni svi putevi i da im je mjesto svuda gdje svojim znanjem, trudom i vrijednostima žele biti – kaže Mević.

Generacija koju profesor pamti

Njihov akademski put pratila je i prof. dr. Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović, koja već godinama predaje studentima pete godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Profesorica Gavrankapetanović-Smailbegović prisjeća se prvog predavanja prošle godine, kada je u amfiteatru primijetila veliki broj studentica s hidžabom. Prizor ju je podsjetio na vrijednosti kojima ju je učio njen otac, rahmetli Munir Gavrankapetanović – vjeru i nauku.

U studenticama pred sobom, kaže, prepoznala je spoj tih vrijednosti.

– Vidjela sam mlade djevojke koje su odlučile biti doktorice i služiti ljudima svojim znanjem i humanošću, a istovremeno ponosno živjeti svoju vjeru. Među njima su dobitnice Srebrenih znački, hafiza i brojne izuzetno uspješne studentice – kaže Gavrankapetanović-Smailbegović.

Kao profesorica, međutim, insistira na jasnom akademskom kriteriju.

– Fakultet je mjesto na kojem se ljudi vrednuju prema svom znanju, radu, odgovornosti i karakteru. Bijeli mantil ne poznaje razlike. On traži stručnost, empatiju, humanost i posvećenost svakom pacijentu – naglašava ona.

Upravo u tome vidi jednu od najvažnijih vrijednosti ove generacije: njihova uvjerenja i identitet nisu umanjili zahtjev za znanjem, nego su ga pratili.

Diploma kao početak

Iako su iza njih godine studiranja i hiljade sati provedene uz knjige, na predavanjima i klinikama, nijedna od sagovornica diplomu ne opisuje kao završetak puta.

Serdarević se u budućnosti vidi kao abdominalni hirurg. Želi svojim pacijentima pružiti njegu i pažnju koju, kako kaže, nije imala priliku pružiti svojim najbližima.

Čengić manje govori o nazivu buduće specijalizacije, a više o načinu na koji želi obavljati posao – savjesno, odgovorno i u službi ljudi.

Mević svoje ambicije povezuje i s naukom. Vjeruje da mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine trebaju stjecati iskustvo u najvećim svjetskim naučnim centrima, ali i svoje znanje vraćati zajednici iz koje su potekli.

Zajednička fotografija mladih doktorica s hidžabom može privući pažnju, ali iza nje ostaju godine rada, ispiti, akademska priznanja i svijest da medicina nije samo stečeno zvanje.

Pred njima je sada dio puta u kojem njihovo znanje više neće prvenstveno ocjenjivati profesori. Nasuprot njima bit će pacijent koji očekuje stručnost, sigurnost, odgovornost i ljudski odnos. Upravo u tome ove mlade doktorice vide puni smisao poziva koji su odabrale.

Preporod