Hljeb viška za socijalno ugroženi komšiluk

Socijalni nemir je sve češće upotrebljivana fraza koja se nažalost, jako dobro odomaćila u bosanskohercegovačkom društvu.

Niz nezavisnih studija govori o činjenicama koliko je socijalna politika BiH neefikasna i kako ne može pokriti osnovne potrebe najugroženijih osoba, shodno tome, građani preuzimaju inicijativu i u vlastitom aranžmanu započinju brigu o onima koji nemaju dovoljno.

Hljeb koji je plaćen unaprijed za unesrećene nije ništa novo, ali ideja je zaživila u tolikoj mjeri da je moguće susresti u svakoj većoj pekari ili mjestu gdje se prodaju prehrambene namirnice.

Koliko je humano, istovremeno je zabrinjavajuće da među svakodnevnim mušterijama ima onih koji sa poteškoćama kupuju taj hljeb koji se podrazumijeva kao esencijalni proizvod.

Ne žele o tome govoriti

U sarajevskom naselju Grbavica gdje živi veliki broj penzionera postoji stalan broj korisnika ove nesebične inicjative, međutim, mnogi o tome ne žele govoriti.

“Mene rastužuje činjenica da u Sarajevu, i uopšte Bosni i Hercegovini ima ljudi kojima je potreban taj besplatni hljeb, ali pomisao da neki moji komšije i poznanici pripadaju toj grupi je devastirajuća. Mnogi od njih se stide da se obrate nadležnim institucijama, jer držeći svoj socijalni status u tajnosti, čuvaju svoj dignitet”, kaže Slavica Manojlović iz Sarajeva.

Penzioner iz Sarajeva koji je korisnik besplatnog hljeba “nekoliko dana mjesečno”, zbog objektivno neugodnih okolnosti u kojim živi, predstavio se kao Đuro.

Đuro živi sam i izbjegava tražiti pomoć jer kako kaže, uvijek je bio ruka koja daje. Bolest i starost su ga primorale da sa vremena na vrijeme preuzme besplatni hljeb i prešutno ga iznese iz pekare.

“To je naša stvarnost, nisam ponosan na to, ali nakon 20-tog u mjesecu hljeb počinje bivati pomalo luksuzan za mene. Nisam više sposoban da zaradim, nekad sam mogao manjak nadomjestiti preprodajom povrća na pijaci, sada imam visok šećer i nisam više kadar. Hvala dobrim ljudima”, kaže Đuro.

U pekari gdje smo sreli Đuru nisu bili raspoloženi za zvanični komentar, ali univerzalno rečeno, prema njima je “dužnost biti na usluzi onima u potrebi, jer je upravo to onaj društveni sklad koji nalaže moral i svaka religija”.

Pomoć se podrazumijeva

Iz sarajevske pekare Alifakovac, za Al Jazeeru su prokomentarisali da se pomoć socijalno ugroženima u prehrambenim namirnicama podrazumijeva.

„Tokom mjeseca Ramazana, kada smo najaktivniji sa proizvodnjom somuna, veliki broj naših mušterija uplati unaprijed određeni broj peciva i izrazi želju da se odnesu u neku od institucija u kojoj će biti podijeljeni ili jednostavno do prvog mahalskog granapa, jer ljudi u potrebi danas, nažalost ima sve više. Mimo dana ramazanskog posta uvijek imamo količinu peciva koja se rasporedi po ustanovama gdje socijalno ugroženi gravitiraju, to je nekako uvijek bila praksa bez presedana“, kaže Suad Aljović iz pekare Alifakovac.

‘Niste sami’

Koncept „unaprijed uplaćenog hljeba“ u Mostaru je dobio širu dimenziju, prerastao je u čitav obrok čiju raspodjelu koordinira i sprovodi udruženje građana “Zajedno za naš grad”.

Podjela obroka za socijalno ugrožene starije osobe uspješno se sprovodi već treću godinu za redom, a prema riječima osnivača udruženja Nermina Mehića, ove godine se ulažu napori kako bi se formirala kuhinja koja bi obroke dijelila tokom čitave godine.

„Mostar ima specifičnu situaciju, krenuvši od političko-administrativnog okruženja do samog mentaliteta ljudi, tako da se po mnogo čemu razlikujemo od Sarajlija. Kod nas ljudi izbjegavaju u javnosti govoriti o svojim problemima i vrlo teško prihvataju činjenicu da im treba pomoć. Djelujemo na prostoru šire teritorije Mostara i organizujemo obroke za 33 korisnika, a mimo akcije ‘Niste sami’ svakodnevno sprovodimo akcije pomoći u odjeći i namirnicama za socijalno ugrožene koje pronalaze naši volonteri“, navodi Mehić.

Hljeb ili obrok viška uvijek nađe put do osobe u potrebi. Zastrašujuća je činjenica da ih ima više nego što možemo pretpostaviti. Slavica Manojlović poručuje svakome da se raspita za komšiju i da višak svog novca podijeli sa onima kojima je i ono esencijalno postalo nedostižno.

„Ja nisam u situaciji da sebi priuštim luksuze, ali kad god imam priliku – preplatim pecivo za nekoga iz komšiluka… nekad se tako mala stvar može duševno isplatiti. To je satisfakcija koju dijelim sa vlasnikom perkare, majstorom koji pravi hljeb, prodavačicom za pultom i komšijom koji je preuzeo taj hljeb“, poručuje Manojlović.

Izvor: Al Jazeera