Hoćemo li uspjeti da oživimo mrtve?

Amerikanac Zak Konrad umro je lijepog sunčanog popodneva u Filadelfiji. Bio je to 3. jun 2012. i tridesetšestogodišnji finansijski analitičar je, kao i skoro svake nedjelje, vozio bicikl. U jednom trenutku, osjetio je da nešto nije u redu, zaustavio se, skinuo kacigu i srušio se na zemlju. Srce mu je stalo, prestao je da diše. Imao je iznenadni srčani udar.

Statistika mu nije išla na ruku: kako navodi BBC, svake godine oko 300.000 ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama doživi srčani udar i većina umre – od onih koji stignu do bolnice, premine između 85 i 90 odsto ljudi.

Konradov slučaj je, međutim, bio bliži “zoni sumraka” nego statističkim šansama.

Hitna pomoć prvo ga je prebacila u lokalnu bolnicu, ali je medicinska ekipa zaključila da on nije tipična žrtva srčanog udara, te nisu bili sigurni kako da mu poslije oživljavanja pomognu na najbolji način i održe ga u životu.

Konradova supruga, inače ljekarka, sjetila se da je čula za centar u kojem istražuju načine oživljavanja, na obližnjem Univerzitetu Pensilvanija, pa je insistirala da njenog muža brzo prebace tamo.

Primljen je u univerzitetsku kliniku, a doktor Bendžamin Abela preporučio je dvadesetčetvoročasovni tretman hlađenja, kako bi se minimalizovala upala i usporio metabolizam . To su, kako navodi BBC, dvije komponente koje su izgleda ključne da bi se tijelo oporavilo od vještačkog oživljavanja.

Konrad je potom nekoliko dana bio u indukovanoj komi, primajući post-infarktnu terapiju… Preživio je i oporavio se.

Pet minuta traje znatno duže?

Slučajevi poput Konradovog pomažu ljekarima i istraživačima da napreduju ka krajnjem cilju – da zaustave i preokrenu proces umiranja.

“Kad ste ‘svježe’ mrtvi, vaš mozak nije obavezno nepovratno oštećen. Moraju da se dese i tjelesna i moždana smrt da bi se reklo da ste zaista mrtvi”, objašnjava profesor medicine iz Njujorka Sem Parnija.

Kako navodi BBC, nova znanja i tehnologije izmijeniće naše viđenje o prirodi smrti, a istraživači sve više shvataju i prihvataju da smrt nije pitanje jednog trenutka, već proces. Drugim riječima, čovjek ne umire ođednom. Čak i ako stane srce, tijelo može ostati živo satima, a neki dijelovi dijela i danima.

Kako kaže profesor Abela, u nedostatku boljih izraza, mrtvi se mogu podijeliti na “malo mrtve” i “veoma mrtve”…a između su oni koji “još nisu skroz mrtvi”.

Danas, skoro 95 odsto umrlica koriste trenutak prestanka rada srca kao tačno vrijeme smrti. I, kroz istoriju, to je uglavnom bila ispravna pretpostavka.

Šezdesetih godina prošlog vijeka, međutim, istraživači su počeli da preispituju tu pretpostavku. Vještačkim oživljavanjem ponovo je uspostavljan rad srca pacijenata, ali vjerovalo se da je rok za to pet minuta – prije nego što prestane protok krvi kroz mozak.

“Učili su nas da imamo pet minuta nakon što srce stane. Sad znamo da je to prevaziđeno i da moždane ćelije ne umiru odmah”, kaže Parnija.

Istraživači sada razumiju da ćelije i organi, svaki za sebe, imaju “sopstvene smrti”, i da umiranje traje satima, čak danima. Matične ćelije žive u leševima do čak 17 dana, ukoliko ne dođu u dodir sa kiseonikom, navodi se u jednoj studiji iz 2012.

Da li postoji tačan rok za umiranje?

Pretpostavlja se da ako osoba ne reaguje na oživljavanje 20 minuta, pola sata, da vjerovatno neće doći do stvarnog oporavka, čak i ako oživljavanje uspije, već će pacijent završiti vegetirajući. Ipak, ne zna se tačan rok za umiranje.

U nevjerovatnom slučaju iz 2011, žena je u Japanu pokušala da izvrši samoubistvo, otišla je u šumu i popila cijelu bočicu tableta za smirenje. Sljedećeg jutra, tijelo je otkrio prolaznik. Kad je došla hitna pomoć, tjelesna temperatura bila joj je 20 stepeni, nije imala puls i nije disala.

Pokušaji da ponovo pokrenu njeno srce nisu uspjeli, ali su je doktori ipak – umjesto u mrtvačnicu – smjestili u bolničku sobu i priključili na mašinu koja vrši funkcije pluća i srca i predstavlja standardnu medicinsku opremu u klinikama u Japanu. Nekoliko sati kasnije, srce je ponovo zakucalo.

Ispostavilo se da je niska temperatura u šumi spriječila smrt njenih ćelija, pa je – iako naizgled mrtva čak četiri sata, a onda oživljavana još šest – ipak preživjela.

Tri sedmice kasnije, napustila je bolnicu oporavljena. Danas, ona je udata i nedavno je dobila bebu. Drugdje u svijetu, hitna pomoć bi je jednostavno proglasila mrtvom, primjećuje njujorški profesor.

Kombinacija novih metoda – čija su dva ključna koraka pokretanje srca i hlađenje tijela, kojim se tijelo uvodi u vrstu “hibernacije” da bi se zaustavilo umiranje ćelija i stabilizovale funkcije tijela – povećala je procent preživljavanja sa 26 na 56 odsto, navodi se u jednom norveškom istraživanju iz 2007.

Glavno pitanje na koje istraživači još nemaju odgovor je koliko bi pokušaji oživljavanja trebalo da traju.

Tanjug