Hrvatska Stanivukovića ima na “piku”, ali njemu to savršeno odgovara kao uvod u predizbornu kampanju

Gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković prije dva dana je priveden na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a cijela situacija je pretvorena u svojevrsni “skandal”, koji se može interpretirati kao početak predizborne kampanje.

Iako Stanivuković još nije otkrio da li će ulaziti u izborne utrke za više pozicije od gradonačelnika, ovakav početak predizborne kampanje sugeriše veće ambicije od lokalne zajednice, čak i ako je riječ o najvećem gradu u entitetu Republika Srpska.

Posebno je to vidljivo kada se uzme u obzir širi kontekst odnosa u regiji, ali i to kako je jedna rutinska situacija pretvorena u temu u Bosni i Hercegovini, ili barem u jednom od njena dva entiteta.

Da li je Stanivuković svjesno išao na to da bude uhapšen?

Kada se cijela situacija sa Stanivukovićevim hapšenjem spusti na najniži nivo, riječ je o rutinskoj situaciji. Granični policajci su radili svoj posao i zatražili od osobe koja želi preći državnu granicu da otvori svoj prtljag kako bi ga pregledali.

Osoba koja je to odbila je suštinski odbila izvršiti naredbu nadležnog službenika, te je jedini logični slijed dešavanja bio da se ona uhapsi.

Naravno, kontekst može promijeniti situaciju, pa će tako Stanivuković navesti da on uvijek bude odabran za pregled pri pokušaju ulaska u Hrvatsku.

Međutim, u ovom slučaju, to ne mijenja činjenice slučaja. Bilo da je Stanivuković namjerno ili nenamjerno odabran za provjeru, njegova je obaveza, kao osobe koja pokušava ući u drugu državu, da slijedi upute i naredbe Granične policije. Isto se očekuje od osoba koje ulaze u Bosnu i Hercegovinu, ali i u svaku drugu državu na svijetu.

Kada se cijeli skandal, kako ga nazivaju Stanivuković i njegovi saradnici, spusti na najprostije faktore, može se zaključiti da je gradonačelnik Banja Luke svjesno krenuo u odbijanje naredbe koju je dobio, te da je bio svjestan posljedica, odnosno privođenja koje se i desilo.

Sagledano u tom kontekstu, Stanivuković je dobio priliku da, bez obzira na ove činjenice, od logičnog slijeda dešavanja napravi predizborni (i populistički) akt, koji je pri tome, očigledno, dobro percipiran među glasačima u RS-u.

Treba svakako reći da je Stanivuković naveo da konstantno ima probleme s prelaskom granice između BiH i Hrvatske, a koji su počeli nakon što je u februaru održao govor u Gračacu (Hrvatska).

Tokom ovog govora je na određen način hvalio paradržavu Republiku Srpsku Krajinu, čak i rekavši: “Djeca bi trebala znati da je ova teritorija naša”, a Hrvatska ga je poslije govora i novčano kaznila.

Od tada, kako tvrdi Stanivuković, pri svakom prelasku granice bude odabran za provjeru.

Reakcije Dodika i Stevandića sugerišu da Stanivukovićeva priča očigledno prolazi

Osim standardnog oglašavanja Stanivukovićevih partnera iz opozicije, znakovite su reakcije koje su stigle od vladajućih struktura u RS-u, a tim više jer su slučaj komentarisali Milorad Dodik i Nenad Stevandić.

Njihove reakcije su značajne jer je riječ o osobama s kojima se Stanivuković žustro sukobio, a ti sukobi nisu prestajali bez obzira na okolnosti ili situaciju u kojoj se akteri nalaze.

Činjenica da su Dodik i Stevandić reagovali sugeriše da je Stanivukovićeva konstrukcija o “Hrvatima koji tlače Srbe” jako popularna među glasačima u RS-u.

Jednostavnije rečeno, oni su morali reagovati kako bi pokazali “jedinstvo protiv Hrvatske”, ali i da bi pokušali doći do svog dijela “populističkog kolača”.

Posebno se ovo ističe zbog šireg konteksta odnosa u regiji, odnosno između Srbije i Hrvatske.

Stanivuković se vješto ugurao u regionalni “sukob”

U posljednjih nekoliko sedmica, ključni akteri u Srbiji i Hrvatskoj su često komentarisali jedni druge, a predvodio ih je, očekivano, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

U svom dobro viđenom i ustaljenom maniru, Vučić je plašio građane da će “Hrvati i Albanci napasti Srbiju” i da je to jedina poenta potpisanog vojnog saveza između Zagreba, Tirane i Prištine, odnosno Kosova.

Osim toga, Vučić i njegovi saradnici su otišli i korak dalje izjavama da “građani Srbije ne trebaju ići u Hrvatsku”, iako nije predočio dokaze o nekoj sigurnosnoj prijetnji građanima ove zemlje u Hrvatskoj.

Iz Hrvatske se uključio predsjednik Zoran Milanović, koji je odbijanje vojne saradnje ove zemlje i Izraela povezao s tim da Izrael prodaje oružje Srbiji.

U kontekstu ovih dešavanja, Stanivuković je vješto prepoznao politički trenutak, te je u isto vrijeme pojačao svoje stajalište među glasačima u RS-u, ali i dao argument Vučićevim tvrdnjima o navodnoj opasnosti za Srbe u susjednoj zemlji.

Tako je zaokružena jedna populistička priča gdje su akteri dobili političke poene, a to što je ona bazirana na očekivanom ishodu (privođenje nakon odbijanja naredbe nadležnog službenika) će na kraju ostati potpuno nebitna okolnost.