Humanitarci iz Zenice grade bunare i džamije u Africi

Iz jedne obične ideje koja je rođena u Zenici 2010. godine proizašlo je toliko mnogo „dobrih djela“ da kada čovjek čuje šta se sve „izgradilo“ humanitarnim radom jednostavno ostaje bez daha. Nakon jednog predavanja na kojem se govorilo o dobrobitima humanitarnog djelovanja, Aldin Kajmaković i njegova trojica prijatelja Anel Okić, Sanin Pipić i Dino Kulušić odlučili su pokrenuti stvari s „mrtve tačke“.

Dogovorili su se da svakog mjeseca izdvajaju po 25 konvertibilnih maraka i sa stotinu konvertibilnih maraka pomognu jednoj socijalno ugroženoj porodici. To je bio početak rada koji će izrasti u svojevrsni društveni fenomen, jer osam godina kasnije Kajmaković i njegovi prijatelji mogu s ponosom reći da su pomogli gradnju 25 džamija i 1.555 bunara u Africi.

Ipak, njihova namjera i glavni cilj djelovanja bila je želja da se pomognu ljudi u Bosni i Hercegovini i da se vlastitim primjerom pokaže kako svi društveni procesi nisu crni i uzaludni. Sljedećim projektom htjeli su pomoći održavanje džamija jer mjesto za molitvu mora biti čisto, uredno i uvijek otvoreno za vjernike. S takvom namjerom krenuli su u realizaciju projekta plaćanja komunalnih računa, kaže Kajmaković.

Plaćanje komunalnih računa

„Javila se ideja da se pokrene projekt plaćanja računa za vodu u džamijama pošto se u jednoj zeničkoj džamiji plaćao račun za vodu i htjeli smo proširiti taj projekt. Ponudio sam svojim prijateljima da se uključe u projekt i oni su prihvatili. Projekt i krug ljudi koji plaća račune za vodu u džamijama se širio. U onim gdje ima obezbjeđena besplatna voda plaćali smo struju, a gdje se plaćala i struja i voda plaćali smo i obezbjeđivali smo sredstva za čišćenje džamije, za higijenu i to za cijelu godinu dana. Što se tiče tog projekta narastao je do te mjere da mi sada plaćamo račune za vodu i struju ili obezbjeđujemo sredstva za čišćenje u 101 džamiji u Zeničko-dobojskom kantonu, u Zenici, Kaknju, Visokom, Žepču, jedan dio džamija u Maglaju, dio džamija u Doboju, dio džamija u Brezi i dio džamija u Travniku“.

Kajmaković i ljudi okupljani oko njega tu se ne zaustavljaju i ubrzo počinju širiti i granati svoje humanitarne aktivnosti. Jedan od projekata na koje je posebno ponosan je „Sve za 5“ kojim se pomaže liječenje bolesne djece. Ideja je to da se što veći broj ljudi uključi u proces pomaganja na način da se svakoga mjeseca uplaćuje po pet konvertibilnih maraka. Za liječenje djece osiguravana je suma od 2.000 maraka bez obzira liječe li se u zemlji ili inostranstvu, a posebno je ponosan na aukciju na kojoj su skupljali sredstva.

„U sklopu tog projekta napravili smo i humanitarnu aukciju na kojoj smo skupili dresove poznatih ljudi iz svijeta sporta i dobili smo potpisane dresove Edine Džeke, Zlatana Ibrahimovića, dresove Jusufa Nurkića i Džanana Muse”.

U svim tim projektima učestvuje veliki broj ljudi među kojima su Adla Abazović, Merima Zilić, Bahrudin Mahmić, Semir Spahić i mnogi drugi. A nakon što je uvidio da postoji dosta ljudi koji žele pomagati Kajmaković se, zajedno sa prijateljima, odlučuje pokrenuti projekt slanja ljudi na obred umre. Priznaje, bio je iznenađen odzivom ljudi.

Slanje ljudi na umru

„Projekt umre smo zamislili tako da osam osoba mjesečno izdvaja po 30 maraka, što je na godišnjem nivou 2.800 maraka, što bi bilo dovoljno da jednu osobu godišnje pošaljemo na umru. Međutim, već smo sutradan dobili novac za prvu umru, a za nekih dvije godine dana poslali smo 94 osobe na umru. To su uglavnom osobe za koje znamo da su ili socijalno ugrožene osobe koje dugo imaju želju da posjete Časna mjesta ili su to neki ljudi koji nisu socijalno ugroženi ali svojim radom i zalaganjem godinama doprinose našem društvu pa im je to bila svojevrsna nagrada“.

Tačno prije dvije godine jedan tekst koji je pročitao na Facebooku motivirao je Kajmakovića da se upusti u još jedan humanitarni projekt i ne sluteći da će se iz te ideje izroditi nešto nezabilježeno na našim prostorima. Naime, tada je pročitao da jedna organizacija gradi bunare sa pitkom vodom u Africi i odmah je kontaktirao kolegu Harisa Hećimovića koji je studirao i živio u Meki s pitanjem postoji li mogućnost da se finansira gradnja jednog takvog bunara. Od Harisa je odmah dobio odgovor.

„Haris nam je rekao da postoji i da se za 2.000 eura može napraviti bunar. Znao sam odmah četiri osobe koje će dati po 500 eura da se napravi jedan takav bunar. Nakon što sam poslao pare Harisu i nakon što je platio javio mi je da je cijena bunara bila 1.000 eura i da će se za naše pare, koje smo poslali, napraviti prva dva bunara. Ljudi su se polako počeli javljati koji bi htjeli praviti samostalne bunare. Za dvije godine mi smo uplatili i izgradili 1.555 bunara u Africi. Prvi bunari su bili u Obali Slonovače, a onda se projekt širio“.

Pošto je odmah postalo jasno da se gradnjom jednog bunara osigura pitka voda za cijelo jedno selo javio se veliki broj ljudi sa željom da učestvuje u pomaganju. To je i bio razlog, kaže Kajmaković, što su počeli raditi i u drugim zemljama i bunari su građeni osim u Obali Slonovače, u Gvineji Bisao, u Gambiji, u Gani, u Nigeriji, Maliju, Togu.

Gradnja džamija i bunara

Tu nije bio kraj aktivnostima i Kajmaković se opet obratio Harisu Hećimoviću sa molbom. Ovoga puta je želio znati koliko košta gradnja jedne džamije u Africi. Dobijeni odgovor ga je obradovao.

„Nakon što su se svi ovi projekti pokazali uspješnim došli smo na ideju da gradimo džamije. Zamolio sam Harisa da provjeri za koliko novca se može napraviti džamija, odnosno koliko je potrebno sredstava da se napravi džamija u Africi. Džamija se može napraviti za 15.000 eura, rekao mi je. Mi smo pokrenuli projekt da počnemo skupljati tako da šest ljudi na duži vremenski period izdvaja određena mjesečna sredstva za džamiju. Međutim, za to se vrlo brzo saznalo i ljudi su se javljali i onda smo uspjeli za dva mjeseca skupiti sredstva za prve dvije džamije“.

Kajmaković kaže da su prve dvije izgrađene džamije bile u Obali Slonovače, a onda se projekt širio i u druge afričke zemlje. Cijena gradnje nije u svakoj zemlji ista, ali radost kada se dovrši uvijek je velika.

„Prva je dobila ime po rahmetli Mejrem Salkić djevojčici od 10-11 godina koju je udario automobil kada se vraćala iz mekteba, kod Maglaja i ta se džamija nalazi u Obali Slonovače. I druga džamija je u Obali Slonovače i dobila je ime po Amini Planjić koja je preselila u 40-oj godini života. Iz Sarajeva je i bila je veliki humanitarac. Nakon što smo skupili sredstva za prve dvije džamije, javio se određen broj ljudi koji se javio sa željom da sami finansiraju izgradnju džamija. Sada očekujemo završetak gradnje dvije džamije i broj izgrađenih džamija je 25. U Togu su nešto manje i njihova cijena je 10.000 eura, a džamije u Gambiji i Nigeriji su nešto veće i njima je cijena 15 do 16 hiljada eura“.

Izvor: Al Jazeera