I bez vida plete i stvara: Slobodanki ručni rad najbolja psihoterapija

ISTOČNO SARAJEVO – Slobodanka Stanimirović sa Sokoca, koja je u ratu ostala bez vida, već više od tri decenije ručnim radom pobjeđuje životne nedaće, samostalno pletući čarape, prsluke i džempere, koje najčešće poklanja.

Stanimirovićeva je rekla Srni da joj je pletenje postalo najbolja psihoterapija, zahvaljujući kojoj je uspjela da prebrodi najteže životne trenutke nakon što je 1994. godine, zajedno sa suprugom, ranjena od mine i ostala bez oba oka.

“Najteže je bilo navići se na život bez vida. Nekad si bio sposoban za sve, a odjednom ne možeš ni sam u toalet da odeš, to je najteže. Polako sam sve savladala”, ispričala je Stanimirovićeva.

Ručni rad donosi mir

Uprkos teškom životnom iskušenju, kaže da nikada nije izgubila vjeru.

“Najveći Božiji dar bio je kada sam 1997. godine, nakon 14 godina bez djece, rodila zdravog sina. Bog mi je uzeo oči, ali mi je dao dijete”, istakla je ona.

Stanimirovićeva kaže da joj ručni rad donosi mir i pomaže da zaboravi svakodnevne probleme.

“Kada uzmem igle i počnem da pletem, sve probleme ostavim iza sebe. Razmišljam o šarama, brojim petlje i potpuno se smirim. To mi je prava psihoterapija”, rekla je ona.

Najčešće plete čarape, pape, prsluke, džempere i druge odjevne predmete, ali ih, kako kaže, nikada ne prodaje.

Stanimirovićeva kaže da najviše voli da poklanja i da joj je najveća nagrada kada se neko obraduje onome što je napravila.

Iako je izgubila vid, Stanimirovićeva i danas sama osmišljava mustre, koje prvo zamisli u glavi, a potom ih, brojeći petlje, pretvara u ručni rad.

“Plela sam i prije nego što sam izgubila vid, pa znam kako se to radi. Ne volim da prepisujem od drugih, nego sve sama zamislim u glavi i tako radim. Tako mi je najlakše”, rekla je Stanimirovićeva.

Pletenje kao terapija

Ona je navela da i danas živi sa četiri gelera u glavi, zbog čega povremeno ima jake glavobolje, ali da joj pletenje često pomogne više nego lijekovi.

“Nekad ne moram ni tabletu da popijem. Uzmem igle, počnem da pletem i smirim se”, rekla je Stanimirovićeva.

Prije dva mjeseca Stanimirovićeva je pala u kući i polomila obje ruke, zbog čega je 42 dana nosila gips. Kaže da joj je najteže palo to što za to vrijeme nije mogla da plete, a čim joj je gips skinut, ponovo je uzela igle u ruke.

“Odmah sam počela da pletem. I doktor mi je na kontroli rekao: ‘Samo pleti, to ti je najbolja terapija’ “, ispričala je Stanimirovićeva, za Srnu.

Uređaj koji prepoznaje boje – velika pomoć

Nedavno je, u okviru projekta “Samostalnost kroz dodir i zvuk”, koji zajednički realizuju Gradska organizacija slijepih i slabovidih Istočno Sarajevo i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, dobila uređaj za prepoznavanje boja, koji će joj, kako kaže, znatno olakšati svakodnevni život, a posebno izradu ručnih radova.

“Dobar je i za prepoznavanje boja garderobe i posteljine, ali meni će najviše koristiti zbog vunice i konca. Kada nešto šijem ili nastavljam da pletem, samo prinesem uređaj i on mi kaže koja je boja, pa mogu sama da nastavim rad”, rekla je Stanimirovićeva.

Stanimirovićeva kaže da su joj svakodnevni život znatno olakšala ranije dobijena tiflotehnička pomagala, poput uređaja za uvlačenje konca u iglu i signalizatora koji upozorava kada se šolja napuni tečnošću.