Screenshot 1 127
AUTOR: H.D.
DATUM: ruj 30, 2021 @ 11:40
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
FIXGEHALT

Samira Zlatić je mlada 33-godišnja žena. Živi u mjestu Brka kod Brčkog. Supruga je i majka je dvoje djece. Kao djevojčica imala je svoje snove. Znala je šta želi postati. Međutim, svoje snove nikada nije ostvarila, jer joj njen otac nije to dozvolio.

“Neće meni žensko dijete ići u školu”. Ovu rečenicu ne slušaju samo djevojčice u Afganistanu i drugim sličnim zemljama u kojima žene predstavljaju osobe drugog ili trećeg reda. Ovo nije davno zaboravljena rečenica iz 19. vijeka. Ovu rečenicu slušaju djevojčice u Bosni i Hercegovini u 21. vijeku. Samira je jedna od njih. Njenu priču je u svom blogu objavila Emina Osmić-Hajdarević, koja je i pokrenula svoj blog kako bi dala glas obespravljenim ženama.

Samirinu životnu priču, pretočenu u Eminin tekst, prenosimo u cijelosti.

– Šalje mi Samira sliku svoga svjedočanstva, da ga pogledam prije telefonskog poziva. Sva četiri razreda – od petog do osmog – same petice. Bila je učenik generacije. 

Nije joj svejedno

Plavičasti papir ispisan nalivperom posljednji je dokaz njenog školovanja. Dalje nije smjela ići.

Dolazili su nastavnici na kućni prag moleći i savjetujući starješinu da pusti dijete na školovanje. Otac je, međutim, bio odlučan: “Neće meni žensko dijete ići u srednju školu.”

Samira je mlada žena, ’88. godište. Porijeklom je iz Rašljana, sela kod Brčkog. Školovanje joj  je uskraćeno 2003. godine, ne 1903.  

“Svaki dan sam gledala autobus kako odvozi učenike, a ja nisam među njima”, govori Samira sa sjetom i dodaje da je od tuge i smršala.

Nije joj svejedno. U glasu gorčina, razočaranje, ljutnja i tuga – sve se skupilo.

Objašnjava mi da je sanjala o tome da postane arhitektica ili nastavnica matematike. Njena dva brata bez problema su nastavili školovanje, kao i njena mlađa sestra, kojoj više nije imao ko da zabrani zagarantovano pravo: roditelji su se razveli.

image

Kaže mi: “Mi bismo možda danas bile kolegice. Ja nastavnica matematike, a ti bosanskog.” 

Meni tada trnci klize po tijelu. Govorim joj: “Još nije kasno.” 

Razumijem je zašto oklijeva. Život je krenuo dalje, udaja, djeca, kuća i sve obaveze koje dolaze s time. Ponovo krenuti u školu bilo bi kao trčanje sprinta poslije godina mirovanja. Treba se dobro zagrijati prije utrke. I za takvo nešto naći mnogo vremena.

Samiri je tek s devetnaest dozvoljeno da počne izlaziti. Imala je dvadeset i jednu godinu kad se udala. Zadovoljna je životom. Ima dvoje djece: njena kćerka je odlična učenica. Ali ne krije da je u njenom životu ostala praznina, a dugo vremena i stid: “Osjećala sam se manje vrijednom u društvu školovanih ljudi.”

Majčina sudbina

I posao je sigurno teško pronaći sa završenih osam razreda škole.

“Nikoga ne zanima što se ja nisam mogla školovati. Papir se traži prije svega”, objašnjava.

Ipak, s ponosom ističe da se “sama obrazovala” kako bi nadoknadila izgubljeno.

“Čitam jako puno knjiga”, kaže.

Ne isključuje nastavak obrazovanja, ali sa željom da sve uradi “kako treba”, jer je “papir” već davno mogla kupiti.

Za Samiru je škola bila “utočište” koje joj je oteto. I najveća bol i ironija u njenoj priči je to što je bila dijete “koje je voljelo ići u školu”.

Njezina majka doživjela je istu sudbinu. Otac joj nije dozvolio ići dalje od četiri razreda.

Najviše je zahvalna svome nastavniku Adnanu Kurtaliću i Adisi Kešetović, koja danas predaje njenoj kćerki. Kaže da će svojoj djeci pružiti podršku da se školuju i postanu samostalni ljudi.

“Dat ću im vjetar u leđa, jer meni niko nije mogao dati podršku. Umjesto da mi pomognu, otac mi je odsjekao krila kad su mi najviše trebala”, završava Samira.

Samira Zlatić, udato Peštalić, rođena je 1988. godine. Poslije udaje, iz Rašljana se seli u Brku, gdje i sada sretno i situirano živi sa svojom porodicom; mužem i dvoje djece i uspješno vodi poljoprivredno gazdinstvo, napisala je Emina u svom blogu

LIDER