Ima li pravde za radnike u BiH: Snaći se i preživjeti

Nije rijetkost da su radnici u Bosni i Hercegovini u neizvjenosti da li će uopće dobiti zarađenu plaću, hoće li ih poslodavac prijaviti, uplatiti socijalno i penzijsko osiguranje.

Piše: Haris Silajdžić/Hayat

Sve to donosi im egzistencijalne probleme, za koje, barem zasad, niko nema sluha.

Čini se da u poslijeratnom periodu priča oko obnove industrije, i radnih mjesta nije pokrenuta na pravi način. Kroz proces privatizacije izgubljeno je desetine hiljada radnih mjesta, a s njima i milijarde maraka.

Sve to bilo je plodno tlo za poslodavce, koji, ispostavit će se danas, nisu imali najbolje namjere.

Jasno je da su radnici prepušteni na milost i nemilost poslodavcu, i u svakom trenutku mogu dobiti otkaz. Tada, nema nikoga ko bi preuzeo brigu o radniku do zasnivanja novog radnog odnosa.

Bez rada i bez radnika

Sociolog Esad Bajtal smatra kako je teško govoriti o položaju radnika, jer radnika zapravo i nema. Pojam radnik je kako kaže nominalno protjeran iz jezika. Kako kaže Bajtal, niti ima rada, niti ima radnika.

– Živi se od neke vrste snalaženja, protuzakonitog djelovanja, sive ekonomije, i svega drugog što demokratska, i pravno uređena društva ne poznaju, odnosno protiv čega se da bi bila pravna i uređena bore. Ovdje je protjeran i rad i radnik. Ova država, odnosno ove politkke koje su i državu uništile su napravili haos te vrste u kojem ne postoje ni radnik ni rad, jer se s obzirom  na osmišljeni haos može mnogo bolje živjeti od nerada, to možemo vidjeti po standardnu onih koji imaju i više nego im treba, a s druge strane su oni koji  nemaju ništa, a mogli bi imati da su u poziciji da rade, da svoju egzistenciju održavaju svojim sposobnostima, znanjem, umijećem i da žive u skladu s vlastitim potrebama – ističe Bajtal.

Poniženi kao ljudi

Bajtal upozorava i da je sadašnja logika tržišta u društvenu igru uvedena smišljeno, i da ne postoji ništa što odgovara racionalnom uređenju društva.

– Radnici su poniženi i kao ljudi, i kao individue  i kao klasa koja je negirana sasmim  što su izrazi rad i radnik priotjerani iz jezičke prakse i svakodnevnice BiH. To naravno produkuje jedno stanje  tenzija, depresije, apatije, a ta apatija najbolje se vidi u izbornim ciklusima. Vidimo da 40-60 posto građana naše zemlje ne izlazi a izbore, to je poslejdnica upravo činjenice da je život izgubio svaki smisao, da gladnim građanima, nezaposlenim sa nikavim i neredovnim primanjima nije do političke igre za koju unaprijed znaju da će biti izigrani – kaže Bajtal.

Sit gladnom ne vjeruje

Bajtal smatra i kako radnici ne mogu izdržati pritisak vlastodržaca, kao ni njihov trend nezaistog bogaćenja.

– Oni koji imaju sve i više nego što treba, nezasiti su, nije im dovoljno što imaju preko mjere, nego bi htjeli sve, a ne može. Aoo smo svi mi tu, ako je sve ono čime se raspolaže, prirodni i društveni resursi, naše zajedničko, onda raspodjela ne može biti takva, da neko ima sve, a nego da nema ništa, zapravo čak manje od ništa. Svjedoci smo da se ljudi ubijaju, ponekad i porodice zbog toga što nisu u stanju da riješe probleme egzistencije. To je ono u što je prosječni čovjek doveden mimo svoje volje, a uz pomoć sile i moći onih koji su običnog građanina ove zemlje, odnosno radnika pokrali, oduzeli mu sve. Vi znate da je društvo koje je srušeno, da je u njemu društvena imovina bila radnička, imovina koja je građena snagom radnika, bila je to narodna društvena imovina koja je pokradena i strpana u privatne džepove one manjine koja danas hara ovom zemljom – zaključuje Bajtal.

Nastave li se ovakvi trendovi, jasno je da će redovi ispred ambasada evropskih zemalja biti puno duži, jer negdje, postoji neko ko uistinu zna cijeniti vrijednost predanog ljudskog rada