Imami u dijaspori brinu da će se mladi otuđiti od institucija Islamske Zajednice

Džemati u dijaspori nalaze se na prekretnici. Model koji je funkcionisao za prvu generaciju naših sunarodnjaka neće nužno funkcionisati za treću i četvrtu generaciju.

Koliko istražujemo izazove naših imama, džemata i džematlija i da li unaprijed paternalistički zauzimamo poziciju kako znamo šta džematima treba i kako trebaju djelovati?

Identifikacija ovih izazova može poslužiti za kreiranje strategija Islamske zajednice u BiH za rad u inozemstvu te pravilno artikuliranje zahtjeva vjernika prije nego se počnu okretati drugim vjerskim organizacijama.

U ovoj manjoj anketi sa 70 imama koji djeluju na području Zapadne Evrope, pokušali smo istražiti koji su to ključni izazovi s kojima se imami i džematlije susreću.

Kada je riječ o iskustvu imama koji su učestvovali u anketi, najveći broj (31,4%) je onih koji su imami u inozemstvu od 11 do 20 godina.

Nakon njih, veliki broj učesnika ankete (28,6%) su oni koji su tek počeli raditi u inozemstvu ili su već na toj poziciji do 5 godina.

Ono o čemu smo ranije pisali jeste strah imama koji odlaze u penziju da nove generacije imama nisu u potpunosti svjesne svoje uloge kao imama u inozemstvu, a odluke i tradiciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ne doživljavaju svojom misijom, već formalnim okvirom koji ne treba održavati uz veliki napor.

Drugim riječima, nije istraženo kolika je svijest mladih imama o širem značaju džemata u inozemstvu.

Džemati u kojima se organiziraju vjerske aktivnosti uglavnom su veliki (54%), a u ovoj anketi velikim džematima smo smatrali one koji imaju 300 i više porodica.

Skoro 33% imama radi u džematima srednje veličine, od 100 do 300 porodica.

S obzirom da značajan broj muslimana porijeklom iz BiH i domovinskih zemalja (Slovenija, Hrvatska, Srbija) koji žive na području ovih džemata ne učestvuju aktivno u vjerskim aktivnostima džemata, kao što je prisustvo džumama i slanje djece u mekteb, zanimala nas je procjena imama koliko procentualno tih vjernika učestvuje.

Preko 37% imama je procijenilo da u njihovom džematu učestvuje od 10% do 25% vjernika od ukupnog broja na području njihovog džemata, a 35,5% da je aktivno od 26% do 50% vjernika od ukupnog broja.

Kada je riječ o članstvu vjernika u džematima, procjena imama je slijedeća: manje od 10% aktivnih članova je kod 14% imama, 10-25% članova je kod većine imama (41,4%), a od 26-50% aktivnih članova je kod 25,7% imama.

Samo petorica imama su kazali da im je članstvo veće od 75%.

Iako je vrlo teško odrediti koliko se vjernici, koji gravitiraju našim džamijama u inozemstvu, identificiraju s Islamskom zajednicom, pitali smo za procjenu.

Na skali od 1 do 5, prosječna „ocjena“ jačine te identifikacije je 3, odnosno tako je ocijenilo skoro 50% imama.

Mnogi vjernici se mogu i identificirati s Islamskom zajednicom u apstraktnom smislu, kao simbol svoje etničko-vjerske pripadnosti, ali ne i u operativnom smislu, odnosno u slijeđenju njenih fetvi, podršci njenih programa, poštovanja autoriteta itd.

Ovo je klasičan fenomen u dijaspori gdje se institucije iz matice bore da održe autoritet.

No, ako sami pokazatelji ne daju odličnu sliku o identifikaciji vjernika s Islamskom zajednicom u BiH, to je dovoljno za preispitivanje odnosa vjernika prema svojoj matičnoj vjerskoj instituciji.

U suprotnom, slaba identifikacija ili identifikacija samo zato što se preko džemata ispunjavaju njihove osnovne potrebe vjerskog života, poput džume i mekteba, onda je opravdano postaviti pitanje kako će se njihova djeca, mlađe generacije, odnositi prema Islamskoj zajednici.

Također, ovo otvara prostor alternativnim tumačenjima islama koja mogu dolaziti, ne samo iz Bosne i Sandžaka već i drugih zemalja i etničkih zajednica koje djeluju u inozemstvu, a na kraju i s interneta.

Četiri najveća izazova džemata u budućnosti, u narednih 10 do 15 godina, za imame su: asimilacija i gubitak bošnjačko-muslimanskog identiteta, pritisci islamofobnog okruženja i restriktivne politike država te, na trećem mjestu, otuđenost mladih generacija od institucija IZ, odnosno, vjerovanje bez želje da pripadaju bilo kojoj instituciji.

To je izazov kojem se skoro pa ne daje pažnja u Islamskoj zajednici.

Kao da se podrazumijeva da će mladi uvijek biti naklonjeni Islamskoj zajednici, a ne „građani Evrope“ koji će svojim džematom smatrati bilo koji uređen džemat u kojem može obavljati ibadete te usput i dati svoj doprinos.

Prilikom ranijeg boravka u Australiji, autoru ovog teksta opisan je problem „bijega“ mladih iz bošnjačkog džemata u arapske i druge džemate: mladi jednostavno nisu više mogli trpjeti stalne svađe svojih roditelja u vezi s organizacijom džemata.

S ovim u vezi, važno je pitanje koliko je projekat Mreže mladih Islamske zajednice fokusiran na pronalazak novih generacija Bošnjaka radi preuzimanja džemata u skorijoj budućnosti.

Na trećem mjestu su prevelika očekivanja džematlija u odnosu na raspoložive resurse džemata, a na četvrtom nedovoljna infrastruktura (prostor, centar, džamija) te, podjednako, finansijska održivost, kao što su članarina i ostali prilivi sredstava.

Na petom mjestu, procentualno gledajući, veliki izazov su političke i društvene okolnosti te na šestom nesporazumi džematlija zbog različitih akaidskih i mezhepskih tumačenja.

Vrlo nisku ocjenu imami su dali kada je riječ o nastojanje Islamske zajednice u BiH da se sistematski bavi izazovima imama koji djeluju u inozemstvu.

Najveći broj (35,7%) ocijenio je ovo nastojanje prolaznom ocjenom na skali od 1 do 5.

Četiri najveća izazova džemata u budućnosti, u narednih 10 do 15 godina, za imame su: asimilacija i gubitak bošnjačko-muslimanskog identiteta, pritisci islamofobnog okruženja i restriktivne politike država te, na trećem mjestu, otuđenost mladih generacija od institucija IZ, odnosno, vjerovanje bez želje da pripadaju bilo kojoj insitituciji.

Asimilacija je, uvjetno kazano, prirodan proces u inozemstvu.

Ključno pitanje nije kako ga spriječiti, već kako njime upravljati ili smanjiti njegov utjecaj.

Također, krajnje je vrijeme da se osobe koje su prihvatile asimilaciju, odnosno, za koje možemo kazati da su na pragu asimilacije pitaju direktno o razlozima njihovih određenih odluka, kao i za njihovu percepciju samih nas i naših džemata.

Možda će to biti neugodno iskustvo i upoznavanje s vlastitim nedostacima, ali i to je bolja metoda nego da smo uvjereni kako znamo sve razloge i puteve asimilacije i bijega od vlastitog naroda i džemata.

Cijela ova anketa imala je za cilj više poziv na ozbiljnije analize budućnosti naših džemata u inozemstvu nego analizu stanja u tim džematima.

Ona je potvrdila dugogodišnje pisanje o izazovima imama i naših džemata pri organizaciji vjerskog života u inozemstvu, ali i ukazala na neke nove izazove, među kojima je, svakako, strah od islamofobije koja se, vjerovatno, ubrzano širi nakon antimigracionih politika i općeg rasta političke desnice u svijetu.

Vrlo nisku ocjenu imami su dali kada je riječ o nastojanje Islamske zajednice u BiH da se sistematski bavi izazovima imama koji djeluju u inozemstvu.

Najveći broj (35,7%) ocijenio je ovo nastojanje prolaznom ocjenom na skali od 1 do 5.

Na kraju naše ankete, s imamima smo provjerili koliko puta su do sada učestvovali u anketama Islamske zajednice koje se bave izazovima bošnjačkih džemata u inozemstvu.

Njih 78,6% nije nikada učestvovalo u ovakvim anketama.

Naravno, ovo je manji broj imama i Islamska zajednica ima redovne intervjue s imamima, kao svojim uposlenicima, o imamskom radu u inozemstvu, ali ozbiljne ankete, uživo organizirane i s mogućnošću razgovora o svim temama, trebaju biti češće organizirane.

I ne samo s imamima već i s džematlijama, bez obzira koliko se identificiraju s našim džematima u inozemstvu.