Isključili struju slijepoj i nepokretnoj djevojci

slika

Elektroprivreda Srbije (EPS) iz Užica odlučna je da isiječe struju potpuno neopokretnoj i slijepoj djevojci Doris Bošnjaković! Izračunali su da im sa kamatama duguju pola miliona dinara (cca. 4.400 eura)…

Užičanka Doris Bošnjaković (22) potpuno je nepokretna. Od rođenja je slijepa. Usljed cerebralne paralize boluje od teškog oblika epilepsije. Duže od dvije decenije krevet je njen dom, a svaka topla riječ samohrane majke Slavice njeno srce ispuni radošću kakvu poznaju samo mala djeca. Zato se smije i bez trunke sumnje kaže: Ja sam sretna!

Iznenada, sa stepeništa ispred njenog stana dopire bat nečijih koraka. Preostali živi neuroni divljaju, epileptični napad počinje jer je u spoljašnjem svijetu neko otvorio vrata pakla, smrt je na pragu: u hodniku, bez trunke milosti, radnici EPS „sijeku“ joj struju! Ona gubi svijest, jezik pada duboko u grlo, zubi ga kidaju, pjena i krv se slivaju na bijelu posteljinu…

Ispred vrata stana u užičkom naselju Krčagovo, radnici EPS odlučni da sačuvaju „energetsku stabilnost države“ komšijama koji mole za malo milosti pokazuju nalog za mrak i neplaćene račune. Ređaju argumente: Ej, bre, više od pola miliona dinara duguje! Dobro, mjesečno ne troše više od 4.000 dinara, nema „enormne“ potrošnje, ali, silne se kamate nagomilale!

Prag ljudskosti i razuma

Komšije brane prag ljudskosti i razuma: Doris je imala nedavno dvije teške operacije, očekuju je još dvije narednih dana! U njenoj sobi temperatura mora uvijek da bude na 30. stepenu, zbog bolesti, evo vam dokaza iz bolnice! Pa, decembar je. Gdje će sa skupim lijekovima ako frižider stane? O Doris brine samohrana majka, ona uz svoje dijete mora da bude 24 sata, nema mogućnost da napušta stan, a kamoli da se zaposli. Otkud im onda pare? Znate li da obroke uzimaju iz narodne kuhinje? Pa, ljudi, oni žive od ukupno 40.000 dinara mjesečno, od socijalne pomoći i dodatka, a samo lijekovi i pelene više koštaju… Zar ne shvatate da je dug nenaplativ, i da je ovo za Doris kraj?

Prošlo je deset minuta. Doris se budi, u hodniku je muk, a majka joj govori kako je život u stvari – lijep. Radnici EPS su otišli, psujući naglas šefove koji su ih ovamo poslali. Ovog puta nisu „isijekli“ struju, ali znaju da će ih šefovi već sutra vratiti da posao obave. Sve po zakonu. Zakon, međutim, poznaje i krajnju nuždu u odbrani života i zdravlja: svakog puta kada su „sijekli“, majka je iščupane žice vraćala na mjesto! Sud krajnju, nužnu odbranu – nije uvažio.

“Čudno je to. Da bih ja još malo poživjela, moja majka je morala da postane kriminalac. Ako neko zna šta smo drugo i bolje mogle učiniti da se spasemo, preklinjem neka nam kaže”, govori Doris.

Djetetu je žao majke, a majci djeteta. Dvije žene nemaju nikakvu zaštitu.

Kaznili je

“Narednih dana će nam isključiti struju, ja ću ponovo morati da vratim žice. Kako da pustim da mi dijete umre? Šta biste uradili vi? Onda ću morati na izdržavanje zatvorske kazne. Zaplijeniće nam stvari, bezvrijedne, pa će na red ubrzo doći i naš stan. Nemogućnost da platim dug, sve tužbe koje stižu svakodnevno i tu bezizlaznost više ne možemo da izdržimo”, kaže Slavica, da Doris ne čuje:

“Mi smo osuđenice na smrt”.

Izvor: Novosti

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE