Portal 072info

Ismet Begić, vlasnik preduzeća ALMY Zenica: Ponosan sam na sve što smo napravili u proteklih 30 godina

Preduzeće “ALMY” d.o.o. Zenica osnovano je u novembru 1989. godine kao jedno od prvih preduzeća u privatnoj svojini na području zeničke regije. Osnovala su ga braća Begić, Ismet i Besim.

Preduzeće se u početku bavilo isključivo proizvodnjom šljako-betonskih blokova na parceli pored porodične kuće vlasnika Ismeta Begića. Imali su i malu prodavnicu mješovite robe u sklopu porodične kuće Besima Begića. Na početku su imali 20-ak zaposlenih, uglavnom mještana Varošišta i okolnih mjesta.

Nakon rata preduzeće je krenulo faktički od nule. Obim djelatnosti se proširio, otvorena je benzinska pumpa u Pečuju, nova fabrika šljako-betonskih blokova i betonska baza u mjestu Lipice pored Vranduka. Danas imaju 550 zaposlenih, imaju ukupno šest betonskih baza, pet benzinskih pumpi, tri prodajna centra građevinskog materijala te fabriku za proizvodnju građevinskog materijala, boja i lakova “Baumy” u Zavidovićima.

Pored proizvodnje, “ALMY” Zenica posjeduje i posebno preduzeće koje se bavi visokogradnjom i niskogradnjom, koje posjeduje zavidne reference. Takođe, posjeduju 200 voznih jedinica za unutrašnji i međunarodni transport.

Preduzeće Almy Zenica je uvijek bilo društveno odgovorna kompanija koje je finansiralo i sponzoriralo razne društvene događaje te stipendiralo veći broj studenata, ali i pomagalo liječenje mnogim sugrađanima.

Put od osnivanja i početka rada sve do današnjeg dana bio je trnovit i težak i tražio je mnoga odricanja, ali, kako kaže Ismet Begić, drago mu je da 30 uspješnih godina preduzeća može podijeliti sa drugima.

https://www.almy.ba/img/o-nama-slicica.jpg

Uradili smo tim povodom za naš portal intervju sa osnivačem i vlasnikom Almyja Ismetom Begićem.

HRONIKA: “ALMY”, koji je nedavno obilježio 30. rođendan, je zaista jedna lijepa priča. Kad se osvrnete nakon ove tri decenije, da li ste zadovoljni onim što ste postigli?

BEGIĆ: Naravno da sam zadovoljan. Uz Allahovu pomoć smo napravili ovako reprezentativnu kompaniju. Svakom privredniku u Bosni i Hercegovini koji je nakon rata zaposlio pet-deset ljudi treba odati priznanje. Pored onoga što je rat učinio, bilo je, recimo tako, i drugih hendikepa, da smo tek prešli iz onog sistema u ovaj. U poslijeratnom periodu su se poštovale samo velike firme poput Željezare, Natrona, Krivaje i očekivalo se od njih nešto. Govorio sam tada da neće opstati država na velikim firmama, da nam primjer iz Evrope govori da su najprofitabilnija mala i srednja preduzeća. Ona lahko narastu, lahko i propadnu, a država to ne osjeti. Međutim, velika preduzeća kada propadnu veliki je i problem.

HRONIKA: Širok je dijapazon poslova kojim se bavite…

BEGIĆ: Odem često u Tursku i redovno idem među privrednike njihove. Kada budu sastanci sa ljudima iz privrednih komora traže od mene često da se obratim, da se predstavim, pitaju me čim se bavim. Odgovorim im da bih lakše mogao im reći čim se ne bavim. Oblast poslova je široka. Transport, trgovina, građevina, niskogradnja, visokogradnja… samo da uđete u te sve segmente, velika je stvar. Brat i ja danas imamo sedam preduzeća ALMY-ja. Prije tri godine smo se podijelili sa svojom djecom. Njemu je pripao Almy Transport, Bellona, Prevoz putnika Zavidovići, ja imam četiri – pet preduzeća. Godine 2007. kad sam bio u Turskoj razgovarao sam sa jednim privrednikom koji mi je rekao da se bavi transportom, da ima 100 šlepera. Ja sam u tom momentu imao pet ili šest šlepera, nešto kamiona i pitao se kako uopšte s tim on upravlja. Danas imam 150 šlepera, imam kamiona… Sve se dobrim domaćinskim pristupom sredi.

Želim pohvaliti prvo svoju porodicu, svoju suprugu koja je sve to sa mnom skupa nosila, a onda i menadžment kojem vjerujem, koji je sa mnom, koji radi da bi ovo sve funkcionisalo. Treba proći Bosnom pa vidjeti šta je ALMY.

HRONIKA: Koliko zajedno sa vašim i bratovim kompanijama ALMY zapošljava ljudi?

BEGIĆ: Mislim da zajedno sve naše firme zapošljavaju 1.300 ljudi. Ali, za nas još radi najmanje 1.000 ljudi, podizvođača na gradilištima. Od nas, zajedno sa ALMY-jem i uz ALMY živi barem 10.000 ljudi.

HRONIKA: Plan za budućnost?

BEGIĆ: Ja sam najsretniji kad radim. Kad gradim nešto, kad upošljavam ljude, onda sam najsretniji. Provedem na poslu dnevno po 10-12 sati. Najveći odmor imam kod svoje kuće koju sam napravio u mjestu gdje sam rođen. Imam stan u Sarajevu, mogu živjeti gdje hoću, ali nekako sam najrahatniji u mjestu rođenja. A tamo mi i brat ima kuću. Razmišlja na sličan način. Mi smo se podijelili. Niko u gradu nije čuo, nije niko u komšiluku čuo za to. Evo, ni vi koji pratite dešavanja, niste znali da smo se podijelili tako.

Moj brat i ja svako jutro pijemo kahvu u Motelu ALMY i razgovaramo o firmama, uspjesima, pomoći. On ima tri sina i kćerku, ja imam tri sina i kćerku. Moja djeca su uključena u firmu, kao i njegova djeca u njegovu firmu. Vode po jednu firmu. On ima jedan sistem organizovanja, ja nešto drugačiji. Kod mene najstariji sin generalni direktor, srednji sin vodi proizvodnju i razvoj, a najmlađi koji je studirao u Austriji, se drži finansija, a njegov su zadatak nafta i naftni derivati, pet benzinskih pumpi.

Ismet Begić, vlasnik preduzeća ALMY Zenica: Ponosan sam na sve što smo napravili u proteklih 30 godina

HRONIKA: Nedavno ste objavili knjigu. Recite nam koja je njena tema? Šta Vas je ponukalo da je napišete?

BEGIĆ: Trebalo je hrabrosti za to. Dugo sam razmišljao o tome i na kraju sam je napisao. Inače, volim pisati, običaj mi je da sve bilježim. U toj knjizi sam pisao o organizaciji Patriotske lige u momentu kad se nije gotovo ni znalo da će biti rata. Pisao sam o tome kako sam saznavao neke stvari, šta sam sve poduzimao, šta sam radio u toku pripreme PL-a. Pisao sam o tome šta sam radio tokom rata. Mogao sam kao i neki drugi otići, ali sam ostao i uključio se u organizovanje ljudi u mom kraju. Naravno, lakše sam ubijedio svijet u selu da nas čeka rat, nego ljude u gradu. U gradu su svi mislili da će nas rat zaobići, da ako se desi da to može trajati koji mjesec. Ni sam nisam mogao vjerovati da će biti ovako težak rat sa posljedicama kakve su bile. Mislio sam da će doći do nečega, da ne može to trajati duže od pola godine. Niko nije mogao ni sanjati da će narod preživjeti ono što je preživio. Ne daj Bože da se više ikad to ikome ponovi.

Čitao sam dnevnike svoje, podsjetio se svako malo šta se događalo. Zaključio sam da ako to ne bude napisano i objavljeno da će se to zaboraviti. Rekao sam sebi da ću to pripremiti. Sažeo sam te dnevnike, napisao, a pomogli su mi lektori da to priredim na način na koji je to izašlo.

U prosjeku smo održavali po jedan sastanak u sedam dana u Nemili, koji je u prosjeku trajao po pet sati. Ljudi iz Šerića su dolazili i kad je bio snijeg, znali prepješačiti po četiri-pet sati u jednom smjeru samo da dođu. Heroj je svako onaj koji je preživio rat u Bosni. Taman da ga je proveo i u podrumu, on je heroj za mene. Zašto? Niko nije znao šta će sutra jesti. Ljudi su znali da može doći dan da mu dijete neće imati ništa za pojesti… Moja poruka svakom je bila da pomogne ljudima oko sebe koliko je u mogućnosti. Da svako popolovi ono što ima i pomogne druge. Da će mu se vratiti na drugi način. Insistirao sam da se obilaze porodice šehida i poginulih boraca. Bila je to borba za preživljavanje.

Ogroman se posao uradio u Nemili. To sam prenio u knjigu da ostane, da naši unuci znaju da je bio rat i kako se borilo. Ta knjiga ujednu kazuje kako je to kad su ljudi iskreni jedni prema drugima, kad se pomaže. U ovoj državi ako svi budemo radili kako treba, ako budemo pomagali jedni druge, izvešćemo je na pravi put. Ako gledamo samo sebe, onda ništa neće biti, onda će propadati i naša država.

Hronika.ba

Podijelite članak
  • 291
    Shares

Zapratite 072info na Instagramu! 

KLIKNI OVDJE

Holler Box