Ismet Safić svakodnevno čisti ulice Zenice kao znak zahvalnosti

Ismet Safić, 53-godišnjak, koji je prije više od dvije decenije sa majkom i dva brata napustio rodno Šipovo, svakodnevno, bez ikakve naknade, čisti Zenicu, grad koji ga je, kako kaže, primio i ugostio.

Ismeta u Zenici svako poznaje. U svako doba dana i noći hoda ulicama i sakuplja smeće koje bacaju nemarni građani. Poznaju ga i mladi i stari. Sakupljeno smeće uredno odlaže u kontejnere.

Za njegov trud niko mu ne plaća. Radi to, ističe, iz ljubavi prema gradu u kojem živi više od dvije decenije.

Inače, nema stalno zaposlenje. Tačnije niko ne radi u njegovoj porodici. Pomažu im uglavnom dobri ljudi ali s obzirom na inače, tešku ekonomsku situaciju u BiH takvih je malo.

Svi ga vole i gdje god se pita za Ismeta svi imaju samo riječi hvale: “Dobrica” koja čisti ulice njihovog grada, a za to nije plaćena.

Ekipa Anadolu Agency (AA) zatekla je Ismeta na zeničkim ulicama u obavljanju svog “redovnog posla”. Vrijedan i jednostavan čovjek. Posao koji radi smatra nečim sasvim normalnim.

U razgovoru pojašnjava da je iz Šipova u Zenicu došao 1993. godine. Usljed ratnih dejstava bili su primorani napustiti svoje domove.

“U Zenici živim sa majkom i dva brata. Čuvam okolinu, čistim ovaj lijepi grad. Radim to već dugo, gotovo pa 20 godna. Volim Zenicu, ona nas je ugostila i primila”, ispričao je Ismet za AA.

Naglašava da ne može bez toga.

“Radim to jer želim da bude čist grad u kojem živim. Okolina je zdravlje. U Zenici svi znaju za mene”, ističe Ismet.

Dionice na kojima Ismet svakodnevno skuplja smeće čiste su. U svako doba dana i noći Ismet šeta svojom Zenicom i sakuplja otpatke iza nemarnih građana.

“Uvijek izlazim da čistim. Svaki dan to radim. Ne radim inače. Sretan sam kada vidim čist grad”, kaže Ismet.

U rodno Šipovo se ne planiraju vratiti, jer nemaju gdje.

“Ne možemo se tamo vratiti. Sve je zapaljeno, nemamo gdje. Ovdje imamo kolektivni smještaj, ne plaćamo struju, imamo hranu, ništa ne plaćamo”, pojasnio je Ismet.

U njegovoj porodici niko ne radi, a preživljavaju, kako kaže, zahvaljujući pomoći dobrih ljudi.

Anadolija