Portal 072info

Ispisao se iz škole s 15 godina, a Švicarci su mu prijetili jer je odlučio igrati za Hrvatsku

Screenshot 3 954
TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Švicarska mu je dala sve, prve korake, ali uvijek je jedna vatra sijala u nama da bi on obukao hrvatski dres. To se nije smjelo javno pričati, ali uvijek je toga bilo u našoj kući ovdje gdje je on znao odakle dolazimo, prisjetio se Ivanov otac Luka Rakitić

Od Basela i Schalkea stigao je do Seville, potom i do Barcelone,šest godina kasnije Ivan Rakitić (32) opet se vratio u Sevillu. Svoju Sevillu s kojom je potpisao ugovor na četiri godine.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Novi trener Barcelone Ronald Koeman odrekao se čovjeka koji je za Barcelonu odigrao 310 utakmica i zabio 35 golova, ali, srećom, postoji klub koji će ga uvijek dočekati raširenih ruku.

– Kada sam prvi put došao u Sevillu, osjetio sam tu pozitivu u gradu već na aerodromu, kao da sam predosjećao da će se roditi nešto dobro. Kao da mi je Bog rekao “Evo ti”. I već prvi dan sam upoznao tu konobaricu koja je danas moja žena i majka prekrasne djece. Kad god spomenem da idem kući, mislim na Sevillu – rekao je jednom Raketa.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Njegova nogometna priča počela je s četiri godine kada se upisao u Mellingen gdje mu je igrao i brat Dejan. Od lopte je bio nerazdvojan otkad zna za sebe te je od prvog treninga pokazivao velik potencijal.

– S devet godina spontano je otišao u Basel. Na jednom turniru rekao sam treneru Basela da ću mu dovesti igrača tri puta boljeg od svega što on ima u Baselu. I odveo sam ga i ostao je. A nešto kasnije sam Ivana i Dejana odveo na utakmicu u Zurich između Grasshoppera i Croatije da osjete to hrvatstvo u žilama, da osjete odakle potiču – objasnio je Ivanov otac Luka koji se iz Sikirevaca, sela na istoku Slavonije, 1986. se preselio u Švicarsku kada je dobio posao na gradilištu u Mohlinu.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Otac mu je pustio da sam odluči što će želi u životu, a Ivan je s 15 godina napustio školu kako bi se u potpunosti posvetio fudbalu. Shvatio da će prije napraviti ozbiljnu i uspješnu nogometnu karijeru, nego onu akademsku.

U Baselu je u tim godinama kenuo i Raketin fudbalski uspon. Ubrzo je dobio veliku ponudu s ‘Otoka’, ali na to se nije odvažio.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

– Neki crn čovjek, dva metra visok je došao i stavio kofer para na stol. I rekao je da će kompletnoj porodici platiti put u London, da Ivan ide u Chelsea. Ali otac je rekao da dok ne stavi kapetansku traku Basela na ruku ne ide nigdje – objasnila je Rakitićeva majka Kata.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

To se ostvarilo, a Ivan je 2007. prešao u Njemačku. Tada je igrao za Schalke, a već je sedam godina nastupao i za mlađe selekcije švicarske reprezentacije. Ali u njemu je kucalo hrvatsko srce i trebalo je donijeti najtežu odluku u životu – čiji će dres nositi u seniorskom uzrastu.

– Švicarska mu je dala sve, prve korake, ali uvijek je jedna vatra sijala u nama da bi on obukao hrvatski dres. To se nije smjelo javno pričati, ali uvijek je toga bilo u našoj kući ovdje gdje je on znao odakle dolazimo. Ivan je otišao u našu spavaću sobu i rekao: “Tata, nazvat ću Bilića i Kuhn. Onda je izašao iz sobe i rekao: “Tata, što tvoje srce hoće, to sam odlučio” – suznih se očiju prisjetio Raketin otac.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Nije to bilo lako razdoblje za porodicu Rakitić…

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

– Nije prošlo pola sata, došli su švicarski navijači koji to nisu dobro prihvatili. Od svega mi je bilo najteže kad sam dobila Ivanovu sliku i crni križ preko njega, to mi je bilo najteže. Dobili smo i karte u jednom smjeru za Zagreb, sve ja to čuvam. Bilo je teško, ali sve smo mi to prebrodili – objasnila je majka Kata.

Rakitić je u posebnom tekstu za Players Tribune prisjetio kako je počela njegova priča s hrvatskim dresom:

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Trenutak u kojem ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali. Naravno, kad je paket stigao u našu kuću u Švicarskoj nismo još znali o čemu se radi, šta je unutra. No na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo zvali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat ni ja nismo nikad prije bili. 

U našem domu pričali smo hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je puno Hrvata. No Hrvatska je i dalje za nas bila nešto daleko. Moji roditelji Hrvatsku su napustili početkom rata i nikad se nisu vratili. Brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatska koju smo poznavali bila je ona s TV-a i fotografija koje su nam roditelji pokazali te njihovih telefonskih razgovora koje smo čuli.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Kao djeci bilo nam je teško shvatiti šta se to tačno događa na Balkanu. Razumljivo, roditelji mi nikad nisu pričali o ratu, jednostavno nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske. Osjećao sam se… Ne znam kako bih to opisao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli šta se zapravo događalo. No to je nekako uvijek bilo u mislima mojim roditeljima. Puno im je prijatelja i porodica ostalo u Hrvatskoj, a moji su roditelji izgubili puno dragih ljudi.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Sjećam se, imao sam tek četiri ili pet godina kad sam na TV-u vidio vijesti. Ugledao sam fotografije i snimke rata i ležeći u krevetu pomislio: “Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?”

I prije nego što je Hrvatska službeno proglasila nezavisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. Mislim da vam to jasno može opisati koliko nam fudbal znači, našoj državi i ljudima, bez obzira gdje žive. I tako, kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket te izvukao dva hrvatska dresa za mog brata i mene… Bilo je jako emotivno. Pomislili smo nešto kao: “O, da, mi smo također dio toga.”

Spavali smo u tim dresovima. Nosili smo ih idući dan u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske crveno-bijele dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati deset jer nismo htjeli obući ništa drugo. Bili su nam toliko posebni.

Kad sam tek počeo igrati, da budem iskren, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Govorio sam ljudima da sam Švicarac. Uvijek je to izgledalo pomalo čudno. ‘Švicarac? Ivan Rakitić?’ No rođen sam i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, moji prijatelji su Švicarci…

Bio sam, stoga, i jako ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca ipak pripada Hrvatskoj. Uvijek je to bilo tako.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. A kad je Hrvatska igrala na SP-u 1998., jako je puno zastava visilo s prozora kuća i stanova, ljudi su bili ‘ludi’ za Hrvatskom. Taj SP brat i ja gledali smo kod kuće s tatom u – svojim dresovima – i nismo smjeli pričati. Bilo je jedino važno to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: “Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu”.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke. Kako bi to zaboravili. Bili smo priznati tek 1992., a samo šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale EP-a protiv Njemačke. Moj tata je ‘poludio’. Mislim da niko nije bio toliko zaluđen fudbalom kao moj otac Luka. I on je igrao fudbal.

Nakon što smo pobijedili Njemačku? Da… Letio je. Često osjećam kao da živim i svoj i njegov san. Kad je prestao igrati, napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Fudbal i Hrvatska mu znače doista jako puno.

A kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da prisluškuje kraj vrata moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja ekipa. No prije 10 godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Prije svega, biti u istoj sobi sa Slavenom… mogao je reći šta je htio, ja bih mu odgovorio: “OK, idem s tobom”. Bio je moj heroj. Nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da budem dio njegove reprezentacije.

“Dođi sa mnom”, rekao je. ‘Dođi igrati za svoju domovinu.”

Pomislio sam u sebi: “Tu sam, idem s tobom”. Napunio me samopouzdanjem.

Šta mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Ne samo kao trener, već i kao osoba. Drugačiji je. Poseban. On je čovjek za kojeg odmah želite zaigrati, sutra i opet, i opet, i opet I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: “Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.”

Ali čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući šta ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je dala tako mnogo. Stoga sam uzeo vrijeme da razmislim. Sezona s Baselom mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke. A odluka za koju ću reprezentaciju nastupati dugo me opterećivala. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave.

Sjedio sam u sobi i nisam znao šta ću. Šetao sam i razmišljao o svim ljudima koji su me doveli ondje gdje jesam. A onda sam pomislio samo o onome što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo zvati.

Najprije sam nazvao švicarskog izbornika. Cijelu sam karijeru igrao za Švicarsku i bilo mi je važno nazvati njega prvoga, objasniti mu zašto ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku. I potom sam nazvao Slavena.

“S vama sam, želim biti dio toga.”

A Slaven mi je rekao:

“Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u fudbalu.”

Nijedan telefonski razgovor nije dugo trajao, ali čuo sam oca kako je pred vratima moje sobe cijelo vrijeme, njegove korake iz hodnika. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me.

Nisam mu rekao šta sam odlučio, a on mi je rekao da će me podržati šta god ja želim. Bio je to ogroman trenutak za nas. Pa sam se odlučio našaliti s njim.

“Nastavljam igrati za Švicarsku”, rekao sam mu, a njegova je reakcija bila:

“Oh… OK, dobro…”

Počeo sam se smijati:

“Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!”

Suze su mu počele puniti oči i zaplakao je. I kad god dođem igrati za Hrvatsku, često razmišljam o tati i tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu… Nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s ekipom pred navijačima, poželiš da utakmica nikad ne završi! Kao da… Ne znam… Jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima.

Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket došao kući, ali i dalje ne želim nikad svući taj dres.

Kao što znate, i moja porodica odrasta u raznim državama: žena mi je Španjolka i odgajamo dvije kćeri u Španiji. I one proživljavaju isto kao ja: gledaju život drugačije jer su iz druge države. A ,moje su djevojčice moje najveće navijačice, zasigurno.

Pa sam prije početka SP-a u Rusiji imao posebnu narudžbu i došao kući s paketom za njih. Dva nova hrvatska dresa.

Rekle su mi da ga nikad neće skidati. Znam kako se osjećaju. (24sata.hr)

Podijelite članak
  • 9
    Shares
REKLAMA
KRAJ REKLAME

Počitajte još

Rakitić prihvatio dvostruko manju platu kako bi se iz Barcelone vratio u Sevillu

072info.com

Rakitić: Želimo sve osvojiti

072info.com
REKLAMA
KRAJ REKLAME

Zapratite nas na FB! (PROMO)