Ispovijest djevojke s narkolepsijom: Zaspem kad najmanje želim

Ana Jovanović (24) iz Čačka za portal Nova.rs ispričala je kako je živjeti sa narkolepsijom, rijetkom bolešću spavanja, zbog koje nikad ne zna gde će završiti kad uđe u gradski prevoz. Tako Ana živi od svoje 14. godine, s tim što je djagnozu dobila tek kad je napunila 20.

-Prvi simptomi su se javili mnogo godina prije nego što se narkolepsija mogla uzeti u obzir. Još od sedmog, osmog razreda osnovne škole imala sam ogromnu pospanost i morala sam tada uvijek da odrijemam pola sata. Tada je dijagnoza bila da imam nizak pritisak i da se tu ništa ne može. To je bilo prije desetak godina – ispričala je Ana kako je kod nje počela da se manifestira narkolepsija, poznata kao poremećaj spavanja, odnosno spontano padanje u san bez vlastite volje.

Tek 2017. godine, kada je bila druga godina studija, Ani je postavljena dijagnoza, prije svega, jer joj se stanje naglo pogoršalo.

-Kada sam konačno dobila i djelimičan odgovor u vezi sa mojom pospanošću, osjetila sam olakšanje. Naravno, sa životom s bolešću sam se pomirila tek kasnije. I svi oko mene su bili u nevjerici, posebno moj otac. On toliko nije vjerovao u mišljenje moje doktorice da je bio spreman da me vodi na preciznije analize u drugu državu. Izgleda da je njemu bilo potrebno najviše vremena – sjeća se Ana.

A kako se to zapravo narkolepsija održava na život?

-Najgore mi je na društvenim dešavanjima, posebno tamo gdje moram duže da sjedim. Svaki odlazak na neku predstavu, tribinu i slično mi izaziva strepnju. Moja pospanost traje otprilike sat vremena, sa upadanjem i izlaskom iz nje, tako da je neminovno da ću veći dio tog događaja propustiti

Veliki problem su i predavanja na fakultetu u Beogradu, gdje danas živi.

-Tamo mi je uvijek neprijatno kad dođe do pospanosti. Ponekad i osjećam krivicu jer ne mogu da ispoštujem jedno klasično predavanje od sat i po – opisuje ova djevojka.

Ipak, kako kaže, u svemu ima i nečeg dobrog.

-Volim da kažem da mi narkolepsija ne dozvoljava da budem previše sretna, a ujedno me štiti i od velike tuge. Pri jačim osećanjima odmah zapadnem u pospanost. To zna biti problem, recimo, na veseljima, kućnim okupljanjima sa društvom – priznaje Ana.

A kako sve to utiče na ljubavni život?

-Začudo, ne dešava se u toku seksa, ali dolazi do pospanosti nakon njega. Osim toga, narkolepsija ne predstavlja neku veću prepreku u ljubavnom životu – kaže ona.

Ipak, ova bolest sa sobom nosi brojne opasnosti, pa je poznato da oni koji je imaju, recimo, obično ne smiju da voze, jer se simptomi javljaju neočekivano. I mada ova bolest, kao ni bilo koja druga, nije za šalu, Ana kaže da je često nasmiju reakcije drugih kad čuju za njeno stanje.

-Kažu – narkolepsija? Pa od kada se drogiraš? Kažu i – ma nije to ništa, izmišljena bolest. Kako zaboga postoji bolest spavanja. Jednom su mi kazali – uvijek mi je bila želja da klinički posmatram osobu sa narkolepsijom – i to mi je omiljeno što sam do sada čula. A sve te reakcije nikad mi ne dosade – kaže Ana.

Uprkos svemu, ona je danas na master studijama, radi, drži privatno i časove jezika, voli i da vježba, bavi se fotografijom, kuha, plete, druži se…

Nova.rs