Ispovijest o ‘putu pacijenta’ u Sarajevu – priča o sistemu koji ubija ljude

Ovo je istinita priča stanovnika Sarajeva koji se lično uvjerio u začarani labirint takozvanog puta pacijenta, u zdravstveni sistem kojem nije cilj da se izliječite već da ispoštujete besmislene procedure. Ovo je priča i o ljekarima, sestrama, ali i o vlasti koja je ovakav sistem napravila i promovirala kao promjenu nabolje.

Zamislite da ste bolesni, imate problem s pritiskom, gotovo neprestano je 180/90, teško dišete i umarate se. Ljekar, internista, vam kaže da to nije ozbiljno, ali poslat će vas kardiologu da uradite ultrazvuk. S uputnicom i teškom mukom stižete na DIP pri Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

“Ljubazna” gospođa koja zakazuje termine vam kaže da ste prioritet i shodno tome termin kod kardiologa ćete dobiti za dva mjeseca. “Nema ranije“, govori dok lista knjigu. “A taj ultrazvuk, to ćete se zakazati ako kardiolog kaže da treba“, govori vam. I vi bolesni odlazite kući da čekate dva mjeseca na pregled ili možda smrt dođe prije toga.

No, krenimo redom, kako ste uopšte došli do interniste?

Bolesni ste, ne osjećate se dobro, srčani ste bolesnik i odlazite svom ljekaru porodične medicine.

Vidi on da niste dobro i da trebate kardiologu, ali on ne može izdati tu uputnicu. Takva su pravila u Kantonu Sarajevo. Uputnicu prepisuje internista.

I vaš ljekar vam daje uputnicu za pregled kod ljekara interne medicine. Odlazite da se zakažete.

Oni kojima ljekar nije bio potreban ili oni koji privatno sve mogu završiti imaju sreću pa ne znaju – pregled kod interniste u Kantonu Sarajevo se čeka dva, a nekad i tri mjeseca.

Čekate. Ali, vama je sve lošije. Jedne noći završite u Urgentnom centru. Pritisak preko 200. Daju vam injekcije za izmokravanje.

Možda ste starija osoba. Pa neće mnogo oko vas. Davat će vam injekcije dok se pritisak ne spusti na 160 i onda vas poslati kući uz uputu da se javite svom ljekaru i internisti. Onom kojeg čekate evo već mjesec, a ostao je još mjesec do pregleda, ili možda dva, niste ni sami sigurni.

Zdravlje sve lošije. Već ne možete obavljati najosnovnije stvari i odlučujete se za pregled u privatnoj poliklinici, kod kardiologa i interniste.

Nije važno koliko ćete platiti, želite vratiti se normalnom životu.

Ljekar u privatnoj praksi ustanovi – srce je oslabilo, kolor dopler krvnih sudova vrata nije uredu, potreban je stent, vjerovatno, ali prije toga se mora uraditi niz pregleda, skupi su privatno da se rade.

Ljekar daje preporuku za preglede, ali i preporuku za izmjenu terapije za srce. I šalje vas vašem ljekaru da izmijeni terapiju i da vam da uputnice za preglede koje preporučuje.

Vraćate se svom ljekaru porodične medicine, ali – vi ste opet na početku.

Trebate internisti u javnoj ustanovi koji će pogledati sve te preporuke privatnog ljekara, odobriti, dati uputnice.

Opet čekate. Dobro je, još ste živi.

Došao je dan pregleda. Odlazite internisti i nosite sve nalaze. Vjerujete da od tog dana krenut će na bolje. Moći ćete, ako ništa, uz pravu terapiju malo duže šetati.

Umanjit će se kašalj, možda nestane i onaj osjećaj težine na prsima.

Sjedite u prostoriji s ljekarom, on preko puta vas, gleda vas, pita nešto, ali vidite da vas baš i ne sluša. Nema strpljenja, svakako ste stariji, a ispred u čekaonici je puno ljudi.

“Ne slaže se meni ovdje nešto“, progovara. Objašnjava kako vam je srce bilo u boljem stanju u januaru kad ste radili ultrazvuk na KCUS nego sada u maju kad ste radili privatno.

“Pa da, i lošije sam sad. I pao sam, povrijedio grudni koš”, pokušavate objasniti.

“Ponovit ćemo ovaj nalaz, morate ići na Klinički centar, dat ću vam uputnicu. Do tada ste na staroj, istoj terapiji. A trebate uzeti i uputnicu za neurologa pa neka on vidi trebate li ove pretrage koje je naveo ljekar iz privatne prakse“, izgovara internista i dodaje kako ste dobro, imate dobar pritisak i sve to je dokaz da ste dobro i da je ljekar iz privatne prakse pogriješio.

Izlazite iz ordinacije nesvjesni je li dobro potražiti još jedno mišljenje, jeste li uzalud išli u privatnu kliniku….

Nema veze, hrabrite se. To je samo još jedan pregled. Gledate u nalaz koji ste dobili od interniste. Pritisak 180/90 – čitate na nalazu.

“Pa zar ne reče ljekar da mi je dobar pritisak?“, mislite…

S uputnicom u rukama, umornim korakom krećete ka KCUS-u.

Dolazite na DIP i strpljivo čekate u redu. Predajete uputnicu uz osmijeh i nadu da ćete termin dobiti što prije.

Kroz staklo vidite namrgođeno lice i ruke koje listaju veliku knjigu.

“August. Ništa prije“, progovara osoba iza stakla.

U ušima vam odzvanja da ste prioritet i da na osnovu toga dobijate termin za dva mjeseca, inače biste čekali duže.

Neko iza vas psuje.

Pokušavate pitati: “Zar nije skraćena procedura, da pacijenti ne čekaju duže od mjesec?”

“Možete preko osiguranja, ali bit ćete u crvenom jer zauzimate termin”, pomiču se usta na namrgođenom licu.

Odlazite i ne shvatajući šta vam govori tek da biste kasnije razumjeli da to znači da ako odete privatno i zatražite refundaciju troškova “bit ćete u crvenom”.

Mirite se sa sudbinom i sada već mnogo težim korakom idete svom ljekaru u Dom zdravlja. Treba vam uputnica za neurologa. I to ćete čekati, pa je bolje bar dan uštedjeti.

Strpljivo čekate u svom Domu zdravlja i srećom imate ljekara porodične medicine koji šalje hitnu uputnicu za neurologa, takozvanu CITO, jer vidi da je vaše stanje sve teže. Bez upozorenja padate u nesvijest.

Uputnica je elektronska i već sutra idete neurologu u drugi Dom zdravlja, jer u vašem Domu zdravlja nema neurologa.

Pred vratima ste, ali na vratima piše da je neurolog na godišnjem odmoru i da idete u Opću bolnicu ili u Dom zdravlja Saraj Polje.

Preumorni ste. Razmišljate, nemam uputnicu u rukama, imam elektronsku. Hoće li me primiti?

Zovete Opću bolnicu, odjel Neurologije i pitate ih da li možete doći, da li oni u sistemu vide vašu uputnicu.

“Nema uputnice, ne vidimo je. Ako je hitna, idite vi u Urgentni centar“, odgovaraju.

Pozivate Dom zdravlja Saraj Polje.

“Vidimo uputnicu, ali je naslovljena na drugi Dom zdravlja. Morate se vratiti u svoj Dom zdravlja i tražiti da isprave i napišu našu ustanovu ili čekajte da se vrati ljekar s godišnjeg“, odgovaraju.

CITO uputnica vrijedi 24 sata. Ne možete čekati.

Pozivate svoj Dom zdravlja i molite da isprave uputnicu. Kažu vam – nazovite za nekoliko minuta.

Svaka minuta vječnost, dok čekate.

Zvoni. Isti glas. Najljubaznije što možete pitate – hoćete li ispraviti uputnicu, mogu li ići u Saraj Polje?

“Nazovite vi direktora, pa neka vam on ispravi”, začujete uz zvuk spuštene slušalice.

I tu odustajete, jer kako ćete dobiti direktora? Neće se direktor javiti pacijentu.

Vraćate se kući i čekate. Ili pregled ili smrt. Jedno će stići prije nego ono drugo, a sve se nadate da će ovo prvo prije nego vas sustigne ovo drugo.

I to je “put pacijenta” u Sarajevu.

No, desi se nekad da je taj pacijent i neko ko može nazvati onog direktora na kojeg je upućen. Pa i onog ko je iznad direktora kojem je upućen.

I šta se onda dešava?

Pacijent kojeg internista šalje ponovo kardiologu i na čekanje dva mjeseca zove privatnog ljekara da mu kaže da njegov nalaz nije uvažen.

Privatni ljekar zove svog kolegu u javnoj ustanovi da pita u čemu je problem s nalazom, da bi dobio odgovor – “Ne prihvatam nalaz iz privatne klinike.. Pacijent je star, stalno ide doktorima, svakako. Osoba koja je bila u pratnji pacijenta je luda, ne zna ni gdje se nalazi. Pokušavaju pacijenti da nas posvađaju”

Pacijent koji je upućen da zove direktora da mu ispravi uputnicu i zove direktora. Direktor se izvinjava, kaže učinit će sve što treba.

Pacijent kojeg šalju s jedne adrese na drugu zove i osobu koja je nadređena i tom direktoru i ljekarima. Dobija izvinjenja, da se to nije smjelo dogoditi, da je sistem loš, da se mora mijenjati, da se mora o tome govoriti.

Pacijenta zove i direktor njegovog Doma zdravlja i on se izvinjava, krivi sistem, kaže i sam je ogorčen. Mora se mijenjati sistem, govori. Pomozite nam u tome.

“Ovo je sistem koji ubija pacijente“, saglasni su direktori Domova zdravlja.

“Izvolite reći to javno. Kažite da u ovom sistemu stradaju pacijenti, a pacijenti su često i ljudi iz vaše porodice. Vi koji ste u tom sistemu, počnite mijenjati sistem koji nije dobar ni za vas niti za nas pacijente.”

Tišina s druge strane. Reći javno da ste dio sistema koji ubija pacijente vjerovatno znači i izlazak iz sistema.

Jer, ljekari pričaju o lošem sistemu, a ne bore se protiv njega.

Pacijenti pričaju o lošem odnosu ljekara i čekanju mjesecima, ali se ne bore protiv toga.

O tome se ne priča javno. Jer ljekar čuva poziciju, a pacijent čuva sebe, jer valja njemu opet kod tog ljekara, a bit će “označen crvenim”.

N1