Screenshot 4 99
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Radnici koji se pobune i od svojih poslodavaca zahtijevaju ispunjavanje zakonom zagarantovanih obaveza, najčešće ostaju usamljeni u svojoj borbi, u kojoj, kako sami tvrde, ne mogu da računaju na pomoć ni kolega, ni sindikata, a pogotovo ne nadležnih inspekcija.

Pišu: A. Pisarević, O. Tešić

U ispovijestima mnogih radnika koji su o svojim iskustvima govorili za Moju Hercegovinu, saznajemo da veliki broj poslodavaca, osim što ne ispunjava obaveze u smislu prijave, isplate plata u kovertama i prebacivanja iz firme u firmu kako bi ih mogli držati na lako raskidivim ugovorima, nerijetko pribjegavaju i mobingu, odnosno treniraju discipline, držeći radnike kako na rubu egzistencije, tako i na rubu živaca.

Da ovaj društveni problem nije svježijeg datuma i da predstavlja jednu opštu pojavu, vidi se iz iskustava koje je imao Midhat Ramić iz Sarajeva koji je za Moju Hercegovinu ispričao da je ova praksa bila uobičajena i prije 15 godina. On je odgovarajući na našu anketu u kojoj smo pozvali radnike da sa nama podijele svoja iskustva, naveo da je radio u nekoliko firmi i da nigdje nije bio prijavljen, da su plate dobijali na ruke i da se svaka pobuna kažnjavala otkazom.

On priča da danas radi u dobroj firmi u kojoj je do kraja zaštićen, ali da shvata one koji moraju da se odreknu svojih prava jer su ucijenjeni egzistencijalnim problemima.

Prije nekih 16 godina radio sam u firmi Interklima koja se bavi ventilacionim sistemima. Većina nas je bila zaposlena na crno, bez ikakvog ugovora, a plata je bila na ruke. To je bilo 2005. godine. U tom periodu sam promijenio dosta firmi. Radio sam u Mikrogradnji u Ilijašu, u Fasaderu Sarajevo, u Autoservisu AS, svugdje na crno. Većina poslodavaca tako radi i danas. Plata je bila negdje oko 600 maraka, dobijali smo to redovno, ali nije bilo prekovremenih, doprinosa, ni zdravstvene zaštite. Radio sam svašta, bio sam na servisu viljuškara, na montaži klima i ventilacionih sistema, radio sam fasade i rigipse. Sve na crno.

Na pitanje da li bi bio spreman ponovo raditi na crno, on kaže da je to teško procijeniti, jer nikada ne znaš na šta te život može natjerati.

“Kad vam neko ponudi 400-500 maraka i prijavu ili 900 maraka bez prijave, logično je da ćete uzeti ono što vam omogućuje kvalitetniji život u datom trenutku. Volio bih da sve ide regularno, ali u praksi nije tako. Par puta sam se žalio na loše uslove i nepravde, ali nemate kome da se obratite. Sjećam se kad su mi u firmi u Pofalićima odbili isplatiti platu. Žalio sam se, zvao sam čak i policiju, ali ništa. Jasno vam je da nemate podšku i da sistem nije na vašoj strani. Prepušten si sam sebi. Zašto se radnici ne žale? Zato što nisu zaštićeni i ne znaju svoja prava. Ja radim sada u dobroj firmi i svjestan sam svojih prava, imamo sindikat, čiji sam član. Međutim, podrška naših granskih sindikata je nikakva. To mi je postalo jasno kada sam išao u inostranstvo i vidio kakve sindikate oni imaju tamo. Šta sam tamo doživio, nisam vidio u našoj državi za 15 godina rada. Ovdje je bitna samo politička partija”, kaže on i dodaje da se u posljednjih 15 godina situacija malo i popravila kod nas, ali da je to još uvijek nedovoljno.

Svi veliki poslodavci su, kaže on, uglavnom vezani za politiku i protiv njih se ne možete boriti, zbog čega koriste sve prilike da ne ispune obaveze prema radniku.