Ispovijest sarajevske srednjoškolke: “Policajac mi je rekao – uredu je da te roditelji istuku ako ne slušaš!

Svoje gorko životno iskustvo za DEPO Portal ispričala je sarajevska srednjoškolka, koja je nakon višegodišnjeg nasilja u porodici smogla snage da isto prijavi, poslije čega je izvjesno vrijeme provela u Sigurnoj kući. Ali tu priči nije kraj…

Nasilje sam prijavila samo jednom. Tačnije, pozvala sam policiju dan prije nego je socijalna služba došla ,,na teren” po anonimnom pozivu. Policajci koji su došli nakon mog poziva reagovali su krajnje neozbiljno i neprofesionalno, govoreći mi da je sasvim normalno da me nekada roditelji istuku ,,ako ne slušam”. Također, pitali su me da li želim prijaviti roditelje za nasilje, a na moje pitanje šta će se onda desiti sa mnom i braćom, odgovorili su da ne znaju i da ću ih time ,,strpati u zatvor”. Isprepadana i izbezumljena, nisam znala šta da radim, nakon čega su otišli i rekli da imaju pametnija posla i da se smirimo, ostavljajući me u jako nezahvalnoj situaciji. Nakon njihovog odlaska, roditelji su me istukli i zatvorili u sobu. Da sutradan spletom (ne)slučajnosti nije došla služba iz Centra za socijalni rad, vjerovatno bih učinila sebi nešto loše, pobjegla iz kuće ili se naprosto pomirila sa činjenicom da je normalno biti izudaran i pretučen od strane ljudi koji nam trebaju biti najveći prijatelji. Nakon razgovora sa socijalnom službom, odvedena sam u policijsku stanicu sa dvije radnice iz Centra za socijalni rad da tužim roditelje prije vođenja u Sigurnu kuću. Glavni inspektor, bahatog i neprimjerenog ponašanja, osporavao je moje htijenje za izdavanjem tužbe, govoreći da i on ima kćerke koje nekada istuče i da se ne treba ,,praviti drama zbog gluposti”. Povrh svih okolnosti, mojim povredama od napada, padanju u nesvijest, policija je bila sve vrijeme tu… Ali, ne u zaštitnoj funkciji…

Ovo je dio gorkog životnog iskustva koje je za DEPO Portal ispričala sarajevska srednjoškolka (čiji identitet u cilju njene lične zaštite ne otkrivamo), djevojčica koja je nakon višegodišnjeg nasilja u porodici smogla snage da isto prijavi, poslije čega je izvjesno vrijeme provela u Sigurnoj kući u Sarajevu.

Međutim, nakon izlaska iz Sigurne kuće, vratila se u porodicu, očekujući i da su se njeni roditelji u tom periodu promijenili, No, priča je drugačija:

– Lijepi dani ispunjeni mirom dolaze samo blagovremeno u talasima, dok je onih tmurnih, turbulentnih i konfuznih sve više i više. Život se nastavlja. Za uže života koje nas vuče naprijed privezani smo samim svojim nastankom. Čovjek se veoma jednostavno prilagodi datim okolnostima i navikne na trenutna mjesta, stanja i zbivanja. Za veoma kratak period u Sigurnoj kući i ja sam se navikla na ljude koji su mi pružali podršku, utočište i zaštitu. Sve dok nisam boravila u Sigurnoj, mislila sam da mogu bez toga, ali otkako sam izašla iz Sigurne, zaštite je sve manje, gotovo da i ne postoji. Odnosi s roditeljima su dan dobri, dva dana loši. Naprosto ne mogu da podnesu činjenicu da se desilo to što se desilo. Ne mogu da podnesu činjenicu da sam uradila to što sam uradila. Tačnije, pomisao da sam prijavila nasilje im izrazito smeta, zbog čega mi često prijete da će oni mene prijaviti ako bilo šta loše kažem, učinim, da će me istjerati iz kuće i slično…

Ova djevojčica, kako kaže, jedini izlaz “iz začaranog kruga vidi u želji za samostalnošću, težeći da postane uspješna mlada žena, koja će naposlijetku, prije svega, postati sretna”.

– Premda sam po svojoj prirodi hiperaktivna, buntovna i brbljiva, sve mi se više dopada introvertni način života, kojim živim posebno dok boravim u kući. Vani nastojim biti nasmijana osoba kod koje se ništa u životu neobično ne dešava. Često sam čula kako ljudi govore da odrastanje može biti veoma teško. Nisam očekivala ovoliko mukotrpnosti i tjeskobe. Nastavljam dalje život vođena mišlju da dobrota postoji i da samo ako vjerujem u dobro – dobro će naći put do mene. Dobivam veliku i značajnu podršku od svoje razrednice i školske psihologinje, ali većinu vremena prepuštena sam samoj sebi – kaže u razgovoru za DEPO Portal.

Ima i dva brata koja žive sa roditeljima, bez da ih je, kako navodi, iko ,,obilazio” ili provjeravao da li borave u adekvatnim i mirnim uslovima.

– Očigledno je da će se pomoći samo onome ko je sposoban da se bori za sebe. I tada samo ako je neko dovoljno uporan i istrajan da ispoštuje sve procedure i zakone ovog disfunkcionalnog sistema. Takvih je malo – kaže ogorčeno.

A disfunkcionalnost unutar njene porodice naročito je došla do izražaja tokom lockdowna, kada je i nasilje koje je uvijek bio prisutno postalo naprosto – uočljivije.

– Lockdown je doprinio da spoznam u kakvom haosu živim i koliko su krucijalna neka zbivanja unutar doma, koji treba da bude mirna luka, a veoma često baš to nije. Statistike pokazuju da se nasilje u porodici povećalo u toku pandemije, izolacije i sl. No, ljudi nisu svjesni koliko prolivenih suza, modrica i psihičkog maltletiranja stoji iza svakog dana u toku lockdowna – kaže nakon svega naša sagovornica.

Njenu životnu priču, koju želi podijeliti sa javnošću kao poruku da nasilje niko i nikada ne treba da trpi, prenosimo u nastavku…

Jedno je sigurno: Niko ne zaslužuje da nasilje bude dio njegovog života!

Stereotipno zvuči rečenica: ,,Nikada ne znaš šta se dešava u nečijem životu”. Ali, da li ste ikada odvojili tren da zbilja razmislite o već rečenoj misli? Da li ste ikada pomislili da se iza nekog nasmijanog i ozarenog lica krije lik osobe čiji se svijet raspada u komade, ili da se iza nečije grubosti i oholosti možda krije ranjivost jedne duše? Ako niste, bilo bi vrijeme da obratite pažnju na ljude oko vas, jer nikada se ne zna kome je neophodna pomoć, ko nijemo cvili za rukom spasa koja se iz dana u dan čini sve daljom i nerealnijom.

Kroz životnu praksu svi možemo zaključiti da je najlakše osuđivati druge. No, bilo bi dobro kada bismo se osvrnuli oko sebe: uvidjeli šta sve imamo, šta sve nemamo, šta sve zaslužujemo i šta ne zaslužujemo. Jedno je sigurno: niko ne zaslužuje da nasilje bude dio njegovog života. Za sve postoji rješenje, koliko god to apsurdno zvučalo u nekim trenucima.

Nakon svake lijepe priče pisac mora staviti tačku, završiti poglavlje. Takvo je pravilo. To važi i za priče za koje se vežu samo tuga, žrtvovanje, iznemoglost i svi tmurni atributi života.

Ne smatram da sam neko ko je iznad ostalih, pa da zborim sve ovo. Ja sam daleko iznad toga da smatram da sam iznad ostalih, ali ja sam neko ko je bio žrtva nasilja i ne želim da se ikome dogodi ono što se desilo meni… Nemam čarobni štap da uklonim svu mržnju, zlobu i bol ovoga svijeta, ali ću se olovkom, koja je moj funkcionalni čarobni štapić, potruditi da napišem svoju priču, da time postaknem neko ranjivo biće da izađe iz kruga nasilja.

Ja sam dijete koje je izašlo iz kruga nasilja. Moguće je probuditi se jedno jutro bez galame, psovki i udaraca. Nije jednostavno, ali je moguće. Stalna komešanja, valovita iznemoglost i umor, veoma često nas zaslijepe i uspore na putu pronalaska sigurne zone, pronalaska zaštite. Pomislite da ne postoji dobro u ljudima. Pomislite da vi nikada nećete biti dobro, da nećete biti istinski sretni.

Trenutak kada odlučite prijaviti nasilje je trenutak kada počinjete raditi na sebi, svome osamostavljenju, svome vlastitom životu. Trpite danima, bivate nazivani pogrdnim imenima, izudarani, u modricama. Trpite. Pomislite da morate. ,,Šuti. Plači. Lomi se od bola… Ne buni se. Sramota je reći nekome da ti je loše u životu. Sramota je da drugi čuju… Šuti, normalno je da te roditelji istuku, da te pljuju, šutaju. Proći će. Sve prođe. Ne kukaj, ljudima se i gore stvari dešavaju… Ne plači…”

Ne, ne i ne! Nije uredu da trpiš, šutiš, plačeš i pasivno posmatraš vlastiti život kako ide u pogrešnom pravcu. Nije uredu da se odrekneš svojih snova i ciljeva zbog osoba koje ne znaju kontrolisati svoj bijes, ljutnju i vlastite frustracije… Ja sam ona koja se u društvu najviše smijala, a noću najviše plakala. Voljela sam život, volim ga, iako on mene još uvijek nije zavolio. Svaki dan je novi izazov, svaki dan vrijednost tereta na mojim leđima je teža.

No, tog jednog bezazlenog junskog jutra odlučila sam prijaviti nasilje policiji, prije čega sam bila napadnuta od strane roditelja. Od ranog djetinjstva trpjela sam psiho-fizičko nasilje; priče kako sam nepoželjan sadržaj, višak, nesposobna, glupa… Godinama trpjela i odlučila okončati jedan začarani krug. Pozvala sam policiju, a policajac u toku intervencije mi je rekao da je sasvim uredu da me otac nekada istuče, nakon čega je otišao i ostavio me u još nezgodnijoj situaciji kući.

Socijalna služba, zbog anonimnog poziva, došla je drugog dana po mene. Nakon dugog razgovora i ljekarskog pregleda, odvedena sam u SOS Sigurnu kuću, za koju nisam ni znala da postoji – kao što nisam znala da postoji izlaz iz svega lošeg što mi se u životu dešavalo. Kada sam dovedena u Sigurnu kuću, pomislila sam da sam se našla samo u goroj, bezizlazenijoj situaciji, ostavljena, bez ikoga i ičega. Odjednom se moj šaroliki svijet jednopoteznim kistom pretvorio u mračnu tamnicu očaja i tuge… Dan prvi, dan treći, osmi, dvanaesti, dvadeseti, trideseti… Nizaše se dani pod ćilim beskraja, a meni je, zahvaljujući uposlenicama Sigurne kuće, njihovoj psihološkoj podršci i ljubavi, svaki dan bilo samo bolje. Moj svijet opet poprimi boje života.

,,Raspadne se čovjek u komadiće i dođe do svog zaključka o cjelini”! Mnogo toga sam naučila u Sigurnoj. Najprije, da nijedan problem nije nastao preko noći i samim time se ne može riješiti preko noći. Naučila sam da ne moram trpjeti; da ne moram šutjeti; da ne smijem gledati i ne reagovati ako se neko nalazi u sličnoj situaciji; naučila sam da ima dobrote među ljudima i da su neki ljudi hodajuća dobrota. Kada izađete iz zone gdje su preovladavali nasilje i nemir, poboljšavate vlastito zdravlje i život, ali i život onih koji su bili, ili su i dalje, nasilne osobe koje naposlijetku shvate da nemaju pravo udarati, omalovažavati i povređivati druge.

Sigurna kuća postoji i postojat će uvijek za sve one kojima je neophodna pomoć, sklonište i mir. U njoj borave razne djevojke, žene, žrtve nasilja, sa svojom djecom, ili bez njih. U njoj se prepliće tuga i radost, strah i sigurnost, mir i uznemirenost. U njoj se najglasnije plače, ali i najglasnije smije zbog bezazlenih sitnica. U njoj sve osobe veže zajednička nit, slična iskustva, slične priče, sve posebne na svoj način. Iz nje sve žene koje su slijedile proceduru izlaze jače, bogatija za nova saznanja i iskustva. Samo ako vjerujemo u dobro, dobro će pronaći put do nas. Promjena dolazi, ako najprije promijenimo sebe i nešto u svome životu!

Nakon mog izlaska iz Sigurne kuće, bilo mi je bilo mnogo teško. I dalje sam u fazi gdje samo tugu, strepnju i pritisak osjetim, ali sve je to proces nakon kojeg se ulazi u jedan miran i spokojan život uz psihološku podršku, barem vjerujem u to.

Ako si jedna od nas – prekini to ludilo koje ti zagorčava život. Ako si neko pred čijim očima se vrši nasilje – pomozi, jer svakome se može desiti isto.

U opisu posla je mnogim ženama da budu hrabre i snažne, ali nigdje nije, niti će postojati pravilo koje kaže da trebaju TRPJETI NASILJE. Niko nije rođen da bude žrtva. Vjeruj mi i zapamti to!

Broj SOS telefona kao poziv za pomoć: 033 222 000 ili 1265