Ispovijest žrtve nasilja: Godine pakla i crno tijelo od muževih batina

Bosna i Hercegovina bilježi porast slučajeva nasilja u prodici, što je vidljivo i kroz podatke Sigurne kuće u Tuzli, u kojoj su od početka ove godine bile smještene 84 osobe. Jedna od njih je progovorila o paklu kroz koji je godinama prolazila.

Naša zemlja, nažalost, broji sve više žrtava nasilja, ali zbog straha, stigme i diskriminacije, tek manji broj njih odluči potražiti stručnu pomoć i udaljiti se iz pakla kroz koji prolaze. Uglavnom je riječ o slučajevima u kojima muževi psihički i fizički zlostavljaju svoje supruge, ali zabilježeni su i primjeri u kojima roditelji zlostavljaju djecu.

Od početka ove godine do danas u Sigurnoj kući u Tuzli boravile su 84 osobe. Riječ je o 43 osobe ženskog spola i 41 djetetu, od čega je njih četvero bez pratnje odrasle osobe, koje su bile direktne žrtve nasilja od članova porodice.

Sigurna kuća kao spas i prilika za novi život

Tuzlanska sigurna kuća djeluje pod okriljem Udruženja građana Vive žene, a članovi tamošnjeg tima predstavljali su spas za jednu od žrtava koja je odlučila progovoriti o životnoj golgoti kroz koju je prolazila 43 godine. Kako kaže, ponekad je potrebno da prođu decenije kako bi žrtva potražila pomoć, što je zabilježeno u njenom slučaju.

“Posljednje tri godine za mene su bile pakao, a presudno je bilo u trenutku kada me istjerao napolje, u pidžami i bosu, a tri dana prije toga me pretukao da sam bila sva crna. Donijela sam odluku da sama moram potražiti pomoć”, kaže korisnica Sigurne kuće u Tuzli.

Jutro nakon što je suprug istjerao iz kuće, pozvala je policiju, koja je zaim o slučaju obavijestila Centar za socijalni rad.

“Rekla sam im da se ne smijem vratiti kući, a oni su mi odgovorili da se ne brinem, jer će me smjestiti u Sigurnu kuću. S dolaskom na ovo mjesto moj život se potpuno promijenio. Ovo je kuća moga spasa jer da nije bilo nje, ne bi bilo ni mene. Ovdje sam stekla drugu porodicu, a u toj mjeri su se brinuli o meni, da sam bila u čuđenju, jer nisam mogla vjerovati da postoje takvi ljudi, dobre duše i spremni svima pomoći”, navodi ona.

Uz pomoć stručnog tima koji djeluje u tuzlanskoj Sigurnoj kući, odnosno socijalnih radnika, psiho terapeuta i pravnika, ova štićenica je počela koračati novim životnim putem.

“Ja sam danas žena koja je izašla iz nasilja. Ono je moja prošlost, ali ne i moj identitet. Danas sam potpuno osnažena osoba”, dodala je ona.

Put dolaska do sigurne kuće

Prijem žrtava nasilja u Sigurnu kuću realizira se na zahtjev policijske stanice ili nadležnog centra za socijalni rad, a dešava se i da u određenim slučajevima žrtva samoinicijativno zatraži prijem i pomoć.

Nakon prvog informativnog razgovora, žrtva se upućuje na medicinski pregled, a potom se upoznaje sa samim načinom funkcionisanja kuće.

Također, zbog pandemije koronavirusa, nakon prijema u kuću, žrtva najduže dva dana boravi u sobi za izolaciju i to je potrebno vrijeme da se obavi testiranje. Nakon negativnog nalaza, ona bude premještena u prostorije s drugim štićenicama.

Dugogodišnje nasilje u porodici može ostaviti izuzetno teške psihičke posljedice na žrtvu, a kroz boravak u ovoj kući, ona prolazi kroz grupne i individualne psiho-socijalne i body terapije putem kojih se oslobađa svih posljedica koje su nastale.

Štićenice također imaju i radno-okupacionu terapiju, a po potrebi i savjetodavne razgovore koji služe i u svrhu planiranja boravka u kući, kontakata s nadležnim institucijama te davanja informacija o porocesu, odnosno postupku nakon prijave nasilja.

“Imamo povećan broj prijava nasilja u porodici i s tim u vezi povećan broj smještanja u Sigurnu kuću. Za pomoć i podršku kroz ambulantni tretman obratilo nam se 250 osoba kojima je pružen savjet, krizna psihološka intervencija, izrada podnesaka prema sudu, upućivanje službene zabilješke ili informacije o postojanju nasilja u porodici”, kaže koordinatorica Sigurne kuće Danijela Huremović.

Huremović nastavlja da Sigurna kuća nije samo smještaj i krov nad glavom za žene i djecu.

“To jest osiguravanje osnovnih životnih potreba, ali prije svega žrtva dolaskom i boravkom ovdje dobija podršku i sveobuhvatan psihosocijalni tretman koji u konačnici ide u cilju njenog oporavka, suočavanja s nasiljem, prilagođavanjem novom načinu života i pronalasku puta izlaska iz nasilja”, pojasnila je Huremović.

Kroz 20 godina postojanja u Sigurnoj kući u Tuzli je boravilo više od 1.300 žena i djece. Okvirno 30 djece je bilo smješteno bez pratnje, a da su bili žrtva nasilja.

Iz ove kuće na kraju poručuju da je krug nasilja moguće prekinuti, samo zahvaljujući istrajnosti žrtve i uspjeha koji zajedničkim djelovanjem postignu nadležne institucije.