Istinita priča koja će vas šokirati: ‘Bivši ljubavnik me proganjao! Prijetio je da će našu avanturu priznati mom suprugu! ‘

‘Zaslijepljen strašću, ali i sve izraženijom ljubomorom, poslao bi mi i do stotinjak poruka dnevno’

Dok sam se tog petka nakon posla iscrpljeno uspinjala stubama do stana, svaki pa i najsitniji živac u tijelu podrhtavao mi je od nervoze. Kako je uopće došlo do toga i, na kraju, što mi je sve ovo trebalo? Imam dobar posao, dobrog muža i sasvim solidan brak u kojem možda baš uvijek ne cvjetaju ruže no postojan je i čvrst, u protivnom ne bi trajao već gotovo cijelo desetljeće – nemir pomiješan s grižnjom savjesti i dalje mi nije dao mira.

 Već pred ulaznim vratima mogla sam čuti kako u stanu zvoni telefon. Bože, što ako je to Matija? Što ako sve izbrblja Damiru? Moram to nekako spriječiti – prestravljeno sam pomislila žurno otključavajući ulazna vrata dok me oblijevao hladan znoj. Čim sam ušla u stan, doslovce sam potrčala prema telefonu u dnevnoj sobi, no bilo je prekasno. Moj suprug Damir već je stajao ondje i žustro govorio u slušalicu. Gotovo je, sve je gotovo, pomislila sam osjetivši kako mi u plućima ponestaje zraka. Dok sam uzaludno pokušavala doći do daha, Damir je mirno završio razgovor i odložio slušalicu. Činilo se kako je tek tada postao svjestan moje prisutnosti.

– Bok Nado, danas si se ranije vratila s posla. Zar se nešto dogodilo? – upitao je ljubeći me u obraz.

 Hvala Bogu, s druge strane slušalice ipak nije bio Matija kako sam to mislila, odahnula sam od olakšanja, no samo privremeno jer se već u idućem trenutku iznova oglasio telefon, a meni srce ponovno spustilo u pete. Premda mi se sada već cijelo tijelo treslo od užasa, nekako sam uspjela zadržati prisebnost te prva dograbiti slušalicu. Na sreću, bila je to samo moja svekrva koja je Damira, djecu i mene, budući da joj se bližio rođendan, u nedjelju odlučila počastiti ručkom u restoranu.

Kad smo završile razgovor, bacila sam pogled na Damira i uvjerivši se kako je sva njegova pažnja usmjerena na televizijski ekran, gdje se upravo odigravala nogometna utakmica, kriomice iskopčala telefon iz utičnice. Tako, sada napokon mogu biti mirna, pomislila sam i baš kao u dobra stara vremena uvukla se pored Damira te sklupčala u njegovom, napokon sam toga postala svjesna, sigurnom naručju.

Ručak u restoranu te nedjelje zasigurno bio bi lijepo iskustvo da se ondje, pred očima moje svekrve, djece i supruga nije dogodio incident koji se samo zahvaljujući mojoj prisebnosti nije pretvorio u pravu katastrofu. Bio je to i više nego dovoljan razlog da čvrsto odlučim zauvijek raskrstiti s prošlošću.

Svi smo bili izvrsno raspoloženi. Baš smo se udobno smjestili za već postavljeni stol, Damir je pričao nekakvu anegdotu s posla kojoj se moja svekrva Blanka od srca smijala, djeca su se po običaju prepirala tko će što naručiti, kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Ništa ne sluteći okrenula sam se i na vlastiti užas susrela s prodornim pogledom poznatih zelenih očiju. Malo je nedostajalo da se ne onesvijestim. Ipak, sila zakon mijenja i posljednjim naporima sam uspjela zadržati prisebnost.

 – Bok Nado, čini se da moju malenkost niti uz najbolju volju nikako ne možeš izbjeći – dvosmisleno mi se obratio Matija. Istog trenutka obuzela me mučnina. Moj Bože, zar me ovaj luđak sada počeo i uhoditi, prestravljeno sam pomislila trudeći se smisliti neki pametan odgovor.

 – A ovo je sigurno tvoja obitelj. Zar nas nećeš upoznati? – preduhitrio me uz odglumljen osmijeh, nakon čega mi je uistinu došlo da povratim od muke. Tako mi i treba kad se nisam znala zaustaviti na vrijeme. Sad je sve gotovo. Reći će Damiru za nas i to će, unatoč svemu, biti kraj našeg braka, panično sam pomislila spustivši ruke u krilo kako ostali ne bi opazili njihovo podrhtavanje.

 – Ovaj, naravno – napokon mi je pošlo za rukom progutati knedlu i odgovoriti mu. – Moj suprug Damir. Damire, ovo je Matija, kolega s posla – drhtavo sam započela.

 – Ah, naravno, sad znam zbog čega ste mi se odmah učinili poznatim. Kad bih dovezao Nadu na posao, znao sam vas vidjeti kako ulazite u firmu – srdačno se nasmijao moj suprug Damir pružajući mu ruku. Meni uopće nije bilo do smijeha. Naoko bezazlen razgovor sa svakom novom rečenicom ozbiljno je prijetio pretvoriti se u pravu katastrofu. Matijino posesivno ponašanje u posljednje je vrijeme prelazilo sve granice. Sudeći prema prijetećem svjetlucanju u njegovim očima, nitko mi nije morao reći kako je spreman na sve te da je došao trenutak za sređivanje računa. Trenutak u kojem će moja višemjesečna nevjera napokon izaći na vidjelo i time zauvijek uništiti moju obitelj, kao i sve što smo godinama zajednički stvarali.

 – U pravu ste. Za razliku od Nade, ondje sam već nekoliko godina i ne mogu se požaliti. Metaloprerađivačka industrija, ali i kolege s kojima radim puno su zanimljiviji nego što sam to ikad pretpostavljao – prodorno se zagledao u mene, a oči su mu prijeteće zasjale. Bože, potpuno je poludio, sjećam se da sam pomislila dok mi je lice gorjelo od nelagode. Na sreću, činilo se kako nitko od moje obitelji nije ništa primijetio.

 – Nego, za stolom ima sasvim dovoljno mjesta. Zašto nam se ne biste pridružili? – ljubazno mu se obratila moja svekrva, očito ni ne sluteći moju muku. Bože, molim te daj da odbije – preklinjala sam u sebi, dok se Matija tobože premišljao.

 – Vidim da je u pitanju obiteljsko okupljanje stoga vam ne bih želio smetati. Ali ako baš inzistirate… – smrznula sam se kad je odgovorio, istodobno se spuštajući na slobodni stolac do mene. Premda je već ubrzo zahvaljujući mom suprugu razgovor krenuo najnormalnijim tijekom, nikako se nisam uspijevala opustiti. Neprekidno sam pogledavala na sat i vrpoljila se na stolcu. O tome da sam odjednom potpuno izgubila tek da i ne govorim.

 – Nado, nije ti dobro? – zabrinuto je upitala svekrva opazivši moje čudno ponašanje. Ni slutiti nije mogla da mi je svojim pitanjem upravo dala ideju kako da se barem nakratko izvučem iz ove vrlo neugodne situacije. A onda neka bude što bude. Ne mogu reći da nisam zaslužila, pomislila sam dok mi se utroba grčila i od same pomisli na to.

 – Ništa strašno, samo lakša mučnina. Idem se nakratko osvježiti – napomenula sam pridižući se od stola i koliko su me noge nosile požurila u toalet.

 Nakon što sam za sobom napokon zaključala vrata, drhtavim rukama sam iz torbe izvadila mobitel.

„Molim te, nemoj učiniti ništa nepromišljeno. Obećavam ti kako ću još večeras Damiru reći za nas „ brzinom svjetlosti otipkala sam poruku i, dok mi je srce tuklo kao da namjerava iskočiti iz grudi, poslala je Matiji. Baš sam se spremala napustiti toalet kad mi je stigao Matijin odgovor.

 „ Ok, držim te za riječ. Ne učiniš li to ti, možeš biti sigurna da ja hoću. Više te ne želim dijeliti ni s kim. Ne možeš ni zamisliti koliko te volim. Zauvijek samo tvoj „ stajalo je na kraju poruke koja mi je doslovce zaledila svu krv u žilama. Po tko zna koji put dosad u sebi sam stala proklinjati svoju nepromišljenost. Od početka mi je bilo jasno da je pet godina mlađi Matija ludo zaljubljen u mene, ali ni slutiti nisam mogla da će se njegova ljubav jednoga dana oteti kontroli i prerasti u pravu zaluđenost, ili, točnije, opsesiju. Koliko god mi to bilo teško, napokon sam bila sigurna kako mi nema druge već sve priznati svom suprugu.

 Na žalost, bilo je to lakše reći nego učiniti. Te večeri djeca su nešto dulje gledala televiziju i time mi onemogućila svaki ozbiljniji razgovor s Damirom. Kad su nešto kasnije ipak otišli na spavanje, Damiru je, budući da je radio kao majstor na održavanju strojeva u jednoj prehrambenoj tvrtci, stigao neočekivani poziv da radi kvara na stroju hitno mora doći u firmu.

Kad je nešto kasnije otišao, zahvalila sam nebesima što su mi dala priliku da još malo razmislim o svemu te naravno, barem nakratko, odgodim ono neizbježno. Već i na samu pomisao o tome kako će Damir reagirati sutra ujutro kada mu nakon iscrpljujuće, radno provedene noći priznam kako već neko vrijeme imam ljubavnika, želudac mi se okrenuo od muke. Kako bih se barem malo opustila, odlučila sam si prirediti kupku.

 Dok sam nešto kasnije ležala u kadi, pred očima su mi neprekidno plesala dva lica: Damirovo, povrijeđeno i ljutit kada shvati da sam ga prevarila, te Matijino, tužno ali i bijesno kad shvati da ga unatoč tome što sam sve priznala Matiji više ne želim u svojoj blizini.

 Premda sam u posljednje vrijeme često osjećala krivnju, u tom trenutku bila je toliko snažna da me doslovce počela gušiti. Još uvijek sam pokušavala shvatiti kako sam si mogla dopustiti da tako duboko zaglibim. Zbog malo strasti i povrijeđenog ponosa usudila sam se narušiti sve do čega mi je ikad bilo stalo. Slutila sam da ću svojim bezumnim činom povrijediti mnoge i silno žalila zbog toga. Unatoč tome, znala sam kako je sve otišlo predaleko i da je sada prekasno za kajanje…

Onoga jutra kada sam kao novopečena radnica prvi put kročila u pogon metaloprerađivačke tvrtke, srce mi je doslovce bilo u petama. Unatoč činjenici što sam već debelo prevalila tridesetu i ovo mi nije bio prvi posao, imala sam veliku tremu.

Na sreću, sam posao nije bio toliko kompliciran koliko mi se to u početku učinilo i već par sati kasnije osjećala sam se kao da ga godinama radim. Šef proizvodnje bio je ljubazan, poslovođa spreman pomoći u svakom trenutku, a isto se odnosilo i na brojne radne kolegice i kolege. Baš se bližilo vrijeme stanke kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu

– Ide to tebi, ha? Baš mi je drago da se snalaziš. Ja sam Matija – nasmijao se privlačni mlađi muškarac kad sam podigla pogled.

– Nada, drago mi je – promrmljala sam u neprilici potpuno nenaviknuta na takve situacije.

– Meni još više. Želio sam ti samo reći da mi se slobodno možeš obratiti zatrebaš li bilo kakvu pomoć. Sa zadovoljstvom ti stojim na usluzi – dodao je uz zavodnički osmijeh, a ja ponovo nisam mogla ne primijetiti koliko je privlačan.

– U redu. Paaa, hvala vam – zbunjeno sam mu odgovorila vrativši se poslu.

– Usput, jesi li možda za šalicu kave pod pauzom? – upitao je, na što me sada već ozbiljno počela hvatati panika. Nisam bila sigurna je li Matija samo prijateljski raspoložen ili u njegovu pozivu postoji i nešto više od prijateljske susretljivosti. Nisam mu se željela zamjeriti već na početku poznanstva, no jednako tako nisam željela da o meni već prvog radnog dana nedajbože počnu kolati tračevi. Ukratko, njegov poziv me zatekao potpuno nespremnu i nekoliko trenutaka nisam znala što bih mu odgovorila. Spasio me poslovođa koji se već u narednom trenutku stvorio pokraj mene i upitao trebam li kakvu pomoć, na što se Matija diskretno vratio svom poslu.

– I, kako je prošao prvi radni dan? Ako mene pitaš, stvarno si imala sreće što si u trideset i petoj uspjela dobiti taj posao. Znaš, danas većina poslodavaca traži izuzetno mladu radnu snagu – započeo je moj suprug i ne pogledavši me čim sam se tog popodneva vratila s posla.

(jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE