Istinomjer: Bevanda nije ispunio obećanje o uspostavljanju mehanizama reakcije na katastrofe

Kada je u martu prošle godine ugostio predstavnicu generalnog sekretara UN-a za smanjenje rizika od katastrofa, Margaretu Wahlstrӧm, predsjedavajući Savjeta ministara BiH Vjekoslav Bevanda nije štedio riječi da opiše napredak BiH kada je u pitanju uspostava državne platforme za smanjenje rizika u katastrofama, u skladu sa zaključcima Svjetske konferencije o smanjenju rizika od katastrofa UN-a koja je održana 2005. godine u Japanu.

Međutim, bilo bi zanimljivo čuti šta o tome, nakon poplava koje su pogodile našu zemlju prije dvije sedmice, danas misli državni premijer.

U novembru prošle godine je održana završna radionica za izradu Plana zaštite i spašavanja katastrofa institucija i organa Bosne i Hercegovine, a kako je tada rečeno, prijedlog plana trebao je biti dostavljen Savjetu ministara BiH na usvajanje do kraja 2013. godine. Više od godinu dana ranije, u augustu 2012. godine, Savjet ministara je donio Metodologiju za izradu plana zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća institucija i organa BiH, da bi tek u martu ove godine bila donesena Odluka o donošenju ovog plana. Odlukom je zaduženo Ministarstvo bezbjednosti BiH da Plan dostavi institucijama BiH i entitetskim upravama CZ-a.

Evidentno je da se sa donošenjem plana kasnilo tri mjeseca i da je za njegovu izradu potrošeno skoro dvije godine. Interesantno je da, ni nakon njegovog usvajanja, ovaj plan nije moguće naći u elektronskoj formi niti na zvaničnoj web stranici Savjeta ministara niti na stranici Ministarstva bezbjednosti BiH.

Kako su saopštili iz Savjeta ministara BiH nakon usvajanja odluke o njegovom donošenju, ovim se planom „jasno utvrđuju odgovornost i uloge svih učesnika u procesu djelovanja sistema zaštite i spašavanja, izbjegava dupliranje poslova, uz optimalno korištenje postojećih resursa radi efikasnog upravljanja u prirodnim ili drugim nesrećama.“

Prema Planu, Savjet ministara BiH proglašava nastanak i prestanak stanja prirodne ili druge nesreće na državnom nivou, na prijedlog Koordinacionog tijela BiH za zaštitu i spašavanje, ili na zahtjev nadležnih organa entiteta ili Brčko Distrikta koji su već proglasili stanje prirodne ili druge nesreće. Bevanda je, međutim, izjavio kako Savjet ministara nije dobio zahtjev za proglašenje vandrednog stanja pa ga zbog toga nije ni proglasio.

Kako na sjednicama Savjetaa ministara uglavnom sjedi i vršilac dužnosti ministra  bezbjednosti BiH Mladen Ćavar, a koji je ujedno i predsjednik Koordinacijskog tijela, s pravom se postavlja pitanje o čemu se onda zaista razgovaralo na ovim sjednicama, ako ne o očigledno vandrednom stanju u zemlji.

Od Bevande smo na sjednici Predstavničkog doma PSBiH održanoj 28. maja ove godine, saznali i da je Savjet ministara „donio veći broj odluka i zaključaka radi uspostavljanja neophodnih pretpostavki kao i kapaciteta za djelovanje u ovakvim izvanrednim situacijama“.

Iz same ove izjave može se zaključiti da Savjet ministara nije imao uspostavljen plan za djelovanje u izvanrednim situacijama, s obzirom da su odluke donošene „ad hoc“, baš kako je to činjeno i na entitetskim nivoima. O preventivnom djelovanju institucija na državnom nivou, o kojem je sa predstavnicom UN-a razgovarao Bevanda, takođe se ne može govoriti i ni tu se nije pokazala nikakva bitna razlika u odnosu na jednako neangažovane entitetske vlasti.

Istina, Savjet ministara jeste nakon situacije izazvane obilnim snježnim padavinama uspostavio Koordinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje, ali je pravovremena reakcija ovog tima takođe izostala.

Osim što su katastrofu dočekale potpuno nespremne, vlasti na državnom nivou pokazale su i zapanjujući nedostatak svijesti o njenoj težini čak i u trenutku kada su poplave već počele gutati čitave gradove. Petnaestog maja, dok su iz Maglaja stizali očajnički pozivi za evakuaciju ljudi koji su se već nalazili na krovovima svojih poplavljenih kuća, Savjet ministara je protraćio čitav dan i, što je još gore, noć koju su isti ti ljudi proveli zarobljeni vodom, ne odgovarajući na ponudu za prijeko potrebnu pomoć iz Slovenije.

Tek u 22h toga dana,  Savjet ministara je prihvatio helikopter i čamce za spašavanje, koje je Slovenija ponudila još u 12h, što je rezultiralo njegovim polijetanjem tek narednog dana. Na ovom primjeru se ogleda i (ne)efikasnost prihvatanja “regionalne saradnje” o kojoj je govorio Bevanda u martu 2013. godine. Iste večeri, donesena je odluka da helikopteri OS BiH tokom noći neće letjeti “zbog vremenskih prilika”. Zbog te situacije, umjesto da su bili spašeni dan ranije, građani poplavljenih gradova su do jutra čekali pomoć na krovovima i spratovima stambenih objekata, dok je iste te noći malobrojna i slabo opremljena civilna zaštita, zajedno sa volonterima poput konjičkih raftera, raspolagala sa samo nekoliko čamaca, koji ni teoretski nisu mogli doprijeti do hiljada ugroženih ljudi.

Da apsurd bude još strašniji, upravo u satima u kojima je Savjet ministara šutio i satima ignorisao ponudu iz Slovenije, sam predsjedavajući Koordinacijskog tijela i vršilac dužnosti ministra bezbjednosti BiH, Mladen Ćavar, isticao je kako nam je potrebna pomoć u helikopterima i kako će “pomoć početi da pristiže sutradan”.

“Sada su nam prvenstveno potrebne helikopterske jedinice, trebalo bi iz susjedstva ili iz Brisela da se odobri dejstvo nekoliko helikoptera da bi mogli evakuisati ugroženo stanovništvo”, rekao je tada Ćavar.

Iako bi se primjeri nesposobnosti državnih institucija i organa u danima katastrofe mogli nabrajati u nedogled, ovdje ćemo stati i zaključiti tek toliko da Vjekoslav Bevanda nije ispunio obećanje o uspostavljanju mehanizama pravovremene reakcije na katastrofe, izgovoreno prije više od godinu dana.

Istinomjer