Iza Vulinovih izjava o „srpskom svetu“ krije se historijski projekt: Srbija više od 200 godina širi svoju teritoriju

Veliku buru u regionu izazvao je nedavni istup srbijanskog ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina.

– Zadatak ove generacije političara je stvaranje srpskog svijeta, odnosno da objedini Srbe gdje god budu živjeli – rekao je Vulin¸.

Načertanije Ilije Garašanina

Mnogi su u Vulinovoj izjavi prepoznali upravo reaktiviranje ideje o „velikoj Srbiji“, s asocijacijom na niz zlokobnih posljedica, do kojih su doveli pokušaji njene realizacije. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović pozvao je srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da smiri Vulina, član Predsjedništva BiH Željko Komšić njegove je izjave nazvao „mokrim snovima kafe-kuharice Mire Marković“. Izjava je uzburkala i druge zemlje u regionu.

Hrvatski europarlamentarac Tonino Picula Vulinove izjave smatra destruktivnim, dok bivši ministar odbrane i sadašnji član Skupštine Crne Gore Predrag Bošković navodi da, „kad god je Srbija imala ovakvu politiku, bila je sve manja, siromašnija i izoliranija“.

No, Bošković i nije posve u pravu. Naime, ideja o „velikoj Srbiji“ ili ujedinjavanju „srpskih zemalja“ stara je oko dva stoljeća i zapravo je imala priličnog uspjeha.

Prvi i nadaleko čuven dokument u kojem se izlaže ideja o proširenju granica Srbije jeste Načertanije Ilije Garašanina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Kneževine i poslije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Srbije.

Prema planu Garašanina, buduća Srbija je trebala obuhvatati teritorije tadašnje Kneževine Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije.

U ratu s Osmanskim carstvom Srbija 1877. zauzima Niš, Leskovac, Vranje i Pirot, da bi joj 1878. na Berlinskom kongresu bila priznata i nezavisnost. S ekspanzionističkim politikama Srbija je nastavila i narednih godina, ali je napad kneza Milana Obrenovića na Bugarsku 1885. završio potpunim fijaskom.

Proširenje na jug

Nakon što su 1912. Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska ostvarile pobjedu u Prvom balkanskom ratu nad Osmanskim carstvom, Srbija je svoju teritoriju uspjela proširiti na jug i uključiti područje Novopazarskog sandžaka, Kosova i Makedonije. Srbija je privremeno kontrolirala i sjeverne dijelove Albanije, ali ih je morala ustupiti novostvorenoj albanskoj državi.

Za sve to vrijeme srpski politički i intelektualni krugovi tretirali su Bosnu i Hercegovinu kao samo još jednu od srpskih zemalja okupiranih od Austro-Ugarske, što je Srbiju kontinuirano dovodilo u sukobe i tenzije s Monarhijom, koji su eskalirali Sarajevskim atentatom i Prvim svjetskim ratom.

Londonskim ugovorom iz 1915., tajnim sporazumom između zemalja Antante Srbiji je ponuđeno da svoju teritoriju proširi na Bosnu i Hercegovinu, polovinu Dalmacije, Crnu Goru, Slavoniju i Banat. Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije, dok bi preostali dijelovi pripali Italiji.

Ipak, ovaj plan nije ostvaren jer je odlučeno da se, umjesto „velike Srbije“, stvori Kraljevina SHS, ali kao unitarna država, prema mjeri regenta Aleksandra i predsjednika Vlade Srbije Nikole Pašića. Kao plijen Prvog svjetskog rata, međutim, Srbija je dobila i Vojvodinu.

Memorandum SANU-a

Ideja o „velikoj Srbiji“ oživljena je opet nakon potpisivanja sporazuma Cvetković-Maček pred početak Drugog svjetskog rata. Banovina Hrvatska, koja je stvorena ovim sporazumom, tretirana je kao samo prvi korak ka konačnoj federalizaciji države, tako da je za cijelu teritoriju istočno od Banovine Hrvatske planirano da se ujedini u „Banovinu srpske zemlje“.

Nakon Drugog svjetskog rata i pobjede Titovih partizana, umjesto „velike Srbije“, nove komunističke vlasti su Makedoniji, dotad dijelu Srbije, dali status ravnopravne republike, a Kosovu i Vojvodini status autonomnih pokrajina unutar Srbije.

Potonje dodatno proširivanje ovlasti pokrajina proizvest će val srpskog nezadovoljstva koji je vrhunac dostigao Memorandumom SANU-a, u kojem se otvoreno osuđuju AVNOJ-evske granice i podjela srpskog etničkog korpusa na više republika.

Dolazak Miloševića na vlast, nasilno rušenje rukovodstava u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu te smanjivanje ovlasti autonomnih pokrajina bili su uvod u procese koji su doveli do raspada Jugoslavije, a zajedno s njim i rata, s ciljem stvaranja „velike Srbije“ ujedinjavanjem paradržavnih tvorevina Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Republike Srpske u BiH sa Srbijom.

Novi pokušaj projekta realizacije „velike Srbije“, koji je bio praćen genocidom u Srebrenici i masovnim sistemskim zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima, nije realiziran, ali jeste stvorena Republika Srpska kao njegova posljedica, s tim da je nakon NATO intervencije 1999. izgubljeno Kosovo.

Današnja teritorija Srbije dvostruko je veća od Srbije kojoj je 1878. priznata nezavisnost

Pod vodstvom Aleksandra Vučića Srbija posljednjih godina politički i ekonomski jača, a zajedno s tim jača i utjecaj ove države u regionu, od sve tješnje saradnje s Miloradom Dodikom preko otvorene podrške prosrpskim strankama u Crnoj Gori do ideja o podjeli Kosova.

Stoga, kada Vulin govori o stvaranju „srpskog sveta“, ma koliko to bilo motivirano jeftinim populizmom i predizbornom kampanjom, ne treba smetnuti s uma da je proširivanje Srbije projekt koji traje već više od dva stoljeća i da je Srbija svaki pogodan trenutak u ovom periodu koristila za proširivanje svoje teritorije. Današnja teritorija Srbije veća je četiri puta od kneževine Miloša Obrenovića i dvostruko veća od Srbije kojoj 1878. priznata nezavisnost.

’Homogena Srbija’ četničkog ideologa Stevana Moljevi}a

Za stvaranje „velike Srbije“, sa znatno proširenom teritorijom, kao jedne od jedinica u obnovljenoj Kraljevini Jugoslaviji zalagao se upravo Ravnogorski četnički pokret tokom Drugog svjetskog rata, a njihov program bio je definiran u memorandumu „Homogena Srbija“ četničkog ideologa Stevana Moljevića.

Kako je i predviđeno ovim dokumentom, četnici su nastojali stvoriti ne samo veliku nego i etnički čistu Srbiju, što je bilo praćeno masovnim zločinima nad Hrvatima i posebno Bošnjacima.